F. Sheen: SEDAM BLAŽENSTAVA I KRIŽ
- KORIZMENA MEDITACIJA (8)
DRUGA RIJEČ:
"Blaženi milosrdni, jer će oni milosrđe postići."
"Danas ćeš biti sa mnom u raju."
(nastavak)
Naš je Gospodin učinio milosrđe jezgrom svoje Crkve. I zato po mom mišljenju nije izabrao nevinoga, čistoga, djevičanskoga učenika Ivana za Glavu Crkve, nego burnoga, jakoga Petra, koji Ga je zatajio i u noći se kad su Mu sudili zaklinjao da ne pozna toga čovjeka.
Na putu prema sramotnoj patničkoj noći, prije Velikoga Petka, milosrdni Gospodin prošao je pored njega. Petar Ga je vidio: izašao je napolje i gorko plakao. Predaja dodaje da je Petar u svome životu još toliko plakao da su mu suze ostavile brazde na licu.
Iz vlastitog iskustva poznavao je milosrđe i dobrotu Gospodinovu i stoga je izabran za Glavu Crkve, da bi Crkva uvijek ostala milosrdna i dobrostiva.
Imamo dovoljno razloga da svijet promatramo očima milosrđa. I u najgorima ima još nešto dobra, a i u najboljima skriva se nešto zla. Dobri su oni koji u bližnjem traže dobro, te ga najčešće i nalaze. Zli uočavaju uvijek samo pogreške u drugih, a posljedica toga jest da svoje vlastite ne vide.
Na njih treba primijeniti ukor Našega Gospodina: "Zašto vidiš trun u oku brata svoga, a grede u oku svome ne vidiš? Ili, kako možeš reći bratu svome: 'Dopusti da izvadim trun iz oka tvojega', a eto grede u oku tvome? Licemjere, izvadi najprije gredu iz svoga oka, pa ćeš onda vidjeti kako da izvadiš trun iz oka brata svoga."
Ako se dakle na Sudnjem Danu želimo nadati milosrdnoj osudi, moramo započeti time da ovdje na zemlji drugima iskazujemo milosrđe. Kao što oblaci izlijevaju samo onu mokrinu koju su sa zemlje pokupili, tako će i nebo moći samo ono milosrđe dijeliti koje šaljemo u nebo.
Ako smo uvijek zaokupljeni samo mislima na sebe, izgubit ćemo sposobnost da prihvaćamo dobrotu koja nam dolazi s drugih strana. Samo ukoliko se sami ispraznimo, može nas Bog Sobom ispuniti. Najlakše su uslišane molitve koje molimo za druge. Kad sami na sebe zaboravimo, sjeća nas se Bog.
To će biti vjerojatno i razlog što mnoge od naših molitava ne bivaju uslišane. Kako može Bog uslišati molitve koje Mu upravljamo, ako mi ne uslišavamo molbe koje naši bližnji upravljaju nama. Odazivamo li se mi molbama siromaha, osakaćenih, hromih, grješnika, misionara? S kojim pravom očekujemo da nam Bog ispuni naše molbe ako nismo spremni da i mi uslišamo molbe svojih bližnjih?
Kako nam može Bog dijeliti svoje darove ako mi uskraćujemo drugima svoje? Kako može Bog naše škrinje ispuniti svojim blagom ako ih nismo prije toga za druge ispraznili?
Jednostavan je zakon: Sij, i žet ćeš. Ne spremaj svoje sjeme u svoje hambare. Daj ga dalje, raspi ga preko polja. Radi ludo i rasipno, da se još i ptice nebeske nahrane od tvoga obilja. Za kratko vrijeme uvjerit ćeš se da se tvoje sjeme umnožilo peterostruko, deseterostruko, stostruko. Ali ako ga ostaviš u hambaru, ptice će izgladnjeti, a ono se neće umnožiti.
Daj i primit ćeš; budi milosrdan i postići ćeš milosrđe. Ako visiš na križu bola i muka, gledaj u njemu uvijek križ desnoga razbojnika.
Šalji svoje molitve u nebo za sve koji vise na lijevom križu, da bi spoznali vrijednost ispaštanja svojih muka. Gledaj da tvoja ljubav nađe Dobroga Pastira na srednjem križu, koji tako nedužno pati za sve ljude. I kad tako jednom ne budeš više mislio na sebe, nego samo na druge, kada, dakle, budeš milosrdan, tada ćeš sa srednjega Križa dobiti nagradu milosrđa: "Danas ćeš biti sa mnom u Raju."
Tako ćeš ti postati drugim dobrim razbojnikom i kradljivcem, jer dobar kradljivac je onaj koji si znade ukrasti Raj.
(u nastavku – u ponedjeljak: TREĆA RIJEČ)
Post je objavljen 16.02.2008. u 01:44 sati.