Sjedila je na istrošenoj drvenoj klupi. Ispod starog blijedozelenog laka nadziralo se sagnjiljelo sivo drvo. Jutro je bilo presvučeno sivilom. Znala je da je sunce na izlasku, teški oblaci sprječavali su rođenje jutra. Ulicom kretali su se ljudi, tijela sa sagnjiljelim dušama. Oči su se pogledavale, oči praznine, iscrpljenosti i jada.
Promatrala je nekoliko vlati trave izraslih iz pukotine na asfaltu, posljednji trag prirode. Zelene, svježe, jedine boje na tmurnim ulicama grada. Ljudi su se kretali, žurili se nigdje, u besmisao, poslu, u borbi da održe svoja jadna, nebitna tijela, da nahrane svoju bolesnu djecu. Znak prirode nestajao je pod potplatima teških cipela. Zgažena, trava je venula na mokrom asfaltu.
Podigla je pogled. Već neko vrijeme nije smogla snage da ostavi trag boje na papiru. Očekivala je kišu. Zamislila je novi život kako se rađa, kako teško sivilo puca, kako se život vraća, kao u ono drevno doba. Nekad. Ali danas padat će kiša teška, smrdljiva, trula, a ona vratit će se tamo gdje su joj rekli da pripada. Pustit će da je zarobe, da njeno tijelo bolesno bijele kože primi rane od njihovih ruku. Ruku koje ranjavaju, grebu, kolju. Njeno tijelo još će živjeti kad iz rana poteče krv, a njihove ruke urone u njenu utrobu. Možda dok u agoniji bude zazivala slobodu, još jednom ugleda lica svojih ljudi. Možda prije vječnosti spozna savršeno.
Post je objavljen 15.02.2008. u 19:11 sati.