Bila sam jako vrijedna i u nedjelju sam, u popodnevnim satima, gledala edukativno-motivacijsku emisiju Mir i dobro. Emisiju preporučam gledati iz fenomenoloških razloga. Te zbog jedinstvene prilike da vidite Dragu Celizića. Jednako tako, često se nedjeljom veselim emisiji Plodovi zemlje u kojoj me posebno zanimaju iskazi brojnih poljoprivrednika diljem zemlje o problemima na koje nailaze u poslu, njihova shvaćanja uzroka i konteksta tih problema kao i osjećaj bespomoćnosti. Posebno se volim između priloga, uslijed dokoličarenja, zagledati u slike iza leđa simpatičnog voditelja koje obično prikazuju neko zrnje ili klipove. Napominjem, nisam cinična, zbilja me ponekad fascinira množina poruka te trivijalnih detalja u sredstvima komuniciranja. I voditelj je zbilja simpatičan, uvijek se smješka i djeluje empatično i entuzijastično.
E sad, i u Mir i dobro caruje drugarstvo. Voditelj čita, hladno, odmjereno, kako je red. Prilozi se nižu, ugodan ženski glas pažljivo servira katolicima koji nisu zaspali nakon ručka dobre i neutralne vijesti. Loših nema. Veliki Brat gleda ovčice, one gledaju njega. Vjestica za vjesticom, i eto nas na prilogu o Pepelnici umjetnika. U kadru se našlo zanimljivih javnih lica u svojstvu raspravljača, ali i u publici. Neću ih nabrajati, nego prelazim odmah na očitu vezu te emisije, otkrivenu slučajno u tom prilogu, s kaosom oko nas (jakoj uredničkoj ruci i Velikom Bratu usprkos). Pepelnica je, kako možemo vidjeti u priopćenju za medije povodom Pepelnice umjetnika, koja je u jednom od izvora postala i Prepelica umjetnika, dan podsjećanja na to da smo “stvoreni i ujedno pozvani na sustvaralaštvo u svijetu i vremenu u kojem živimo”. Utoliko smisao korizme nije u odricanju već u “zauzetijem traženju dubine života i smisla postojanja”. Pepelnica umjetnika se prvenstveno fokusirala na odnos teologije i umjetnosti, naravno, a meni je zanimljivo kako se radni narod većinu svoga života posipa pepelom, tražeći taj neki smisao. Iako većinom nemaju umjetničkih preferencija. A neki nisu ni katolici. Iliti kako klip postaje kist, sredstvo pokušaja izražavanja tog neizrecivog. Boga, smisla života, apsolutne sreće i ostalih privlačnih iluzija.
Evo, kad bih ja bila Nedžad Haznadar i imala rubriku Lifestyle u prestižnom hrvatskom političkom tjedniku, i ja bih tako, poput njega, kliponosce hvatala u kadar i stavljala im sliku i priliku na njušku nacije. I njemu je, kao i kliponoscima, zadatak održavati taj osjećaj da je smisao kojemu težimo u idejnom. On će taj fini sloj društva, inicijatore, kreativce, buntovnike i naprosto lijepe ljude, navesti da stoje u neobičnim položajima, inscenirati kojekakve nemoguće radnje, udahnuti malo artističkog onome što je nekad ipak bio, ili još uvijek jest, samo “klip” - obična radnja, običan posao, običan životopis. Sve ono na što ne možemo pristati, jer mi moramo imati smisao svoga postojanja. I to uglavnom baš moramo – iz inata, da bismo se osjećali živima. Jer klipovi koje nam podmeće kapitalistički sustav, taj globalni fašista koji nas ubija u pojam, ne smiju imati šanse pred našim idejnim inatom. I našom autonomijom. Onom koja je moguća jedino u odluci da u nekom trenutku prestanemo misliti o autonomiji, naprosto se prepustimo svakodnevnim malignostima i/ili prestanemo bivati. Paradoksalno, čitav život tragamo za smislom, ujedno i vlastitom autonomijom u svijetu, a jedina prava autonomija je u ukidanju samoga sebe. No, dobro, to je već premračno, više nas zanimaju mir i dobro te opstanak svijeta.
I tako se vraćamo na lifestyle. Dakle, da sam ja Haznadar, a i ovako, kad nisam Haznadar, moji kliponosci bili bi, i jesu, stereotipni buntovnici koji idejama žele prkositi neumoljivoj logici svijeta e da bi se osjećali živima dok simbiotički opstaju na toj istoj logici. Bili bi to, i jesu, cinici (može i ironičari, satiričari, kritičari) i - vječne maze. Koje ne mogu živjeti bez prcanja. Svega oko sebe. Dok u trbuhu nose leptire, i trče za leptirima (tim mazama teorije kaosa), rade svoje male slatke gadosti na blogovima, u kolumnama, na reklamama, u dizajnu, u novčanim transakcijama, u vezama, u uređenju stana. Kapitalistički razmaženci, koje sustav miluje jer ga čupaju iz statičnosti i guraju dalje.
Uzmimo par primjera. Splitska tvrtka Sms (sunce, more, sol) želi u svoje proizvode uhvatiti duh Mediterana i prodati ih svijetu. Dok jedemo njihovu pastu od maslina i njihov pekmez od naranči i smokava mi smo dio tog podneblja, građani svijeta, a može i kozmosa. Eno, i pašticadu su uhvatili u staklenku, upravo onakvu kakva se inače priprema znatno duže od podgrijavanja na štednjaku. Rukovodstvo Sms-a na svojim internet stranicama piše da žele pomagati zajednici, a i društvu, te, osim što pomažu socijalno osjetljive pojedince i skupine (posebno djecu), imaju i akciju sadnje maslina na opožarenim područjima. Pohvalno. Ondak, još jedna tamo obližnja tvrtka, koja se zove Luxor, proizvela je čokolade Nadalina koje spajaju nevjerojatne okuse, toliko neočekivane da se i lavanda našla u igri s visokopostotnim kakaom. A otvorilo i čokoladarnicu, prvu u Splitu, di teče čokoladna fontana i okusi se ljube u biranim zalogajima, u kojima treba znati uživati. Vlasnik, bivši panker, želi svojim proizvodima vratiti strast narodu, te mu to dođe i kao slogan, a potpomaže i mlade bendove. Možda je nekad davno potpomogao i The Beat Fleet, simpatične grintavce, koji su bili u Haznadarovom Lifestyleu, kako i priliči, i koji mogu biti moj treći primjer simbiotskih igrača s buntovnim licem.
Da se razumijemo, nisam ja nikakva idealistica. Niti sanjar. Ni slučajno, neću to nikad priznati. Tek konzument kaosa u produktivnoj dobi. Kad smo kod toga, Zoran Ferić me nadahnuo na dio ovog teksta jednom od svojih zadnjih kolumni u drugom prestižnom političkom tjedniku, o sreći koja stalno uzmiče - kao nešto što ne stižemo upoznati u svome radnom vijeku, već samo kao djeca i kao starci, zbog čega krivulja sreće za životnog vijeka ima oblik slova U. Što se, sigurno u skladu s teorijom kaosa, onog za života normalno distribuiranog, poklopilo i s uvodnom pričom o nimalo kaotičnom Celiziću i Pepelnici. Jer pokora za vrijeme korizme, koja počinje Pepelnicom, kako sam pročitala na jednom mjestu, isključuje one mlađe od 18 i starije od 60. Dakle, ako je tako, ondak se mi produktivci slobodno možemo posipati pepelom, ma i cijele godine, cijeloga radnog vijeka, što ja, evo, s veseljem činim, i danas, dan poslije dana zaljubljenih i tucanju jaja ususret.
U biti, ideje su jedini konkretan posao na ovom svijetu. Kad izgorimo na dnu krivulje u obliku slova U, opet ćemo se, posuti pepelom, zaljuljati i uljuljkati nekom novom idejom. Sreća je zbilja, kako kaže Ferić, začkuljasta ili zajebana stvar.
*****
Kad smo kod začkuljastih stvari, nikako mi ne ide u glavu kako je ono malo slatko stvorenje zvano Viktor Zahtila moglo onako uhvatiti u đir ono malo veće slatko stvorenje Davora Butkovića. Predlažem relativizaciju cijelog slučaja i korizmenu pokoru čitavog medijskog prostora.
Edit: eto, Viktor Ivančić štošta ispravno shvaća u vezi tog slučaja.
Post je objavljen 15.02.2008. u 11:05 sati.