nije te bilo dugo, dugo, dugo
prelazila si na drugu stranu ulice, nisi se javljala, pozdravljala, pogledala...nista
dobijala sam hladan odjeb, a opet cijelo vrijeme se pitala zasto?
pa nisam ti nista napravila
i tako 2 fucking godine
nije da sam pokusavala doci do tebe
bila je tu jedna zalutala por, koju nisam ni znala da li si dobila ili ne, i da li je to tvoj broj
a opet...otvorila sam dusu u njoj
i nista
bas nista s tvoje strane
i onda jednog dana.....
dosla si do klupe u parku i rekla bok, Tonka
ja zbunjeno rekla bok
setale smo.
obisle cijeli grad.
morala si doma.
pratila sam te, kao sto te uvijek pratim do tvog ulaza
uzela si kljuceve, gledala privjeske
sad sam vec i ja morala doma
nisi htjela vratit
krenula sam ih uzeti iz tvoje ruke.....
i to je bilo to
ta sekunda
i taj osjecan, neopisiv, koji je prosao kroz mene
to se nije nikad prije dogodilo, i nikada vise nece
i evo bas se danas uhvatim kako razmisljam o svemu, kao i toliko godina ranije
koliko boli
i koliko mi jos uvijek nije jasno.....nista
Post je objavljen 14.02.2008. u 22:03 sati.