Još sam ovdje. Odspavala sam možda pokoji mučni sat, ali to je sve. Probudila sam se žedna, jezika slijepljenog za nepce. Okus strane sperme u ustima. Tada sam se svega sjetila. Dlakavo muško tijelo. Preblizu mojem. Ukiseljeni vonj odstajalog seksa. Otpetljala sam plahte sa sebe i pokušala pronaći odjeću. Smeđi trag prljave kože na ovratniku košulje. Ovdje ništa nije moje, moram obući ono u čemu sam došla. Navlačim gaćice skorene od ranijeg uzbuđenja. Ne mogu vjerovati da me uzbudila ta zgužvana koža koju sada gledam pod danjskim svjetlom. Koliko bi moglo biti sati? Moram što prije pronaći neku novu scenu, ovdje se više ne osjećam dobro.
Vrata su, srećom, nezaključana. Dok izlazim, razmišljam jesam li prošle noći brojala stepenice dok smo se penjući navlačili jedno preko drugog. Nije da nisam sretna, moja su blaženstva kratkotrajna. Vani je svježe, još je daleko do podneva. Ne marim za kave i mirisna peciva, ekskluzivne novinske članke i ljubazne osmjehe prodavačice. Moja je priča puno jednostavnija od toga.
Nekad je to bilo jednom mjesečno, sramežljivo i spontano. Nakon prvog puta dugo ništa. Mogla sam u sebi uživati još danima. Ne sjećam se točno kako i kada sam to točno shvatila, možda je bilo iznenada, a možda se dugo vuklo za mnom, a da nisam niti primijetila. Užitak je nestao, ja sam se osušila iznutra. Kada prilika dođe, možda je to znak. Drugi put sam već znala što trebam i zašto. Srama je nestalo. Sada, kada se toga sjetim, bude mi žao, ali ne mogu zamisliti što sam tada trebala napraviti kako bih ga zadržala.
Od jednom mjesečno do triput dnevno. U najboljem slučaju. Ali, takvi se ne događaju baš često. To je bio jedan od razloga, priznajem, možda i jedini, preselila sam se u veći grad. Jedna od stvari kojih se s tog početka najčešće prisjećam bila je kupaonica. Hladna, sterilna i s dva tuša. Prskali su vodu na bezbroj načina. Tu sam provodila veliki dio vremena. Tu sam prvi put promijenila boju kose. Muškarci možda više vole plavuše, ali muškarci ustvari nisu važni.
Osim kupaonice, malo je sterilnih stvari u mom životu. Ja sam blijedoliko biće mutnih očiju i nečistog tena. Ne perem ruke nakon svakog odlaska na zahod i često liježem u tuđe krevete. Nepogrešivo znam je li vlasnik u njemu noć prije mene spavao sam ili s drugom ženom. Bilo je puno tih drugih žena, ali leptiri se ne zamaraju šarama na ostalim krilima.
Kada sam konačno ozdravila, svu sam zaslugu pripisala psihijatrima. Neizmjerno me zabavljalo pričati im priče, izmišljati zamršene snove s primjerima iz stručne literature, lukavo klimati glavom na njihove rijetke opaske i dražiti ih prizorima iz grijehom obojane prošlosti. Ta mi je zabava toliko godila da sam ostala mjesec dana dulje nego što je bilo potrebno. Nakon toga, neka sam ljeta provodila sama. Tijekom dana. Ta mi je navika ostala do danas.
Ucjena je gadna stvar. Zbog nje ljudi mijenjaju navike.
Post je objavljen 14.02.2008. u 21:35 sati.