Marketing
čitam riječi krvlju pisane
čovjek je izgubljen ovdje, sada...
naš život je soba puna zrcala... a svaki odraz je drugačiji... nikada ne znamo kako izgledamo u svim ti zrcalima. a kada se trudimo pronikunuti sve te slike... izgubimo se...
nestanemo u lažnim riječima, sjećanjima, lažnoj tuzi...
i smrt me zove, opet... želi me zagrliti svojim hladnim rukama... povući me u dubine očaja... ali želim reći ne... ovaj put, prvi put... želim reći ne...
kako se može ona nasmiješiti povrijeđena, dok joj srce krvari na rukama tako mogu i ja reći ne...
ustat ću i otići dalje... preko same sebe prijeći... jednom... ne znam kada...
ali kao i ona i ja ću plakati krvave suze, kao i tada, opet ću skrivati otvorene grudi...
samo što ću onda ja držati svoje srce... ja... a ne gospodar očaja...
______ ispucane su mi usne od vjetra koji me šiba, koji je moja muka... jedini cjelov davala mi je smrt... ali neće više... ostat ću i dalje tvoja sjena... živjet ću i dalje... bit ću i dalje negdje blizu, ali počet ću i za sebe živjeti... jednom... tek zato da ovo ne bi ostale samo prazne riječi i bespuču tame moje duše______
udah je bio dug i bolan. kao da joj je maknut kamen sa srca koji joj nije dao disati, koji ju je gušio. probudila se u svilenoj postelji u nepoznatoj sobi. sve oko nje je bilo više-manje sivo. sivoću je razbijala bjelina posteljine i nekoliko crvenih ruža koje su mamile u središtu sobe. prišla im je i ostala je omamljena njihovi slatkim mirisom. bile su sjajne i boja im se još više isticala u sivilu u kojem se zatekla.
pažljivo je iz kristalne vaze izvukla jednu i prinijela licu. baršunastu mekoću njezinih latica natopila je suza. pogled je skrenula na svoju ruku kojom je držala ružu i vidjela nekoliko kapi krve koje su blistale na njezinom trnu. vratila je ružu u vazu, a prst stavila u usta kako krv ne bi zaprljala ovu sobu u kojoj se našla. krenula je prema masivnim vratima i jednini zvuk koji ju je pratio je bilo šuškanje njezine spavačice. objema rukama obuhvatila je kvake i našla se u plesnoj dvorani. ušla je u sobu i zagledala se u oslikani strop. promatrala je sklad boja koji su tvorili sliku tako živu da je imala osjećaj kao da će svaki čas ti ljudi zaplesati
krenula je natraške i zabila se u zid. tu su maloprije bila vrata
obišla je cijelu sobu, ali nije bilo vrata. zidovi su bili obloženi bijelim drvenim oblogama, a pod je krasio crveni mahagonij. došla je do sredine dvorane i sjela na pod. zbunjenost u njoj je rasla. legla je na leđa i usmjerila pogled prema slici. gledala je mlada lica koja s osmjehom prate zvuk glazbe, starije gospođe koje sjedeći izazivaju više poštovanja nego je ona ikada dosada. gledajući sliku izgubila se u mislima. začula je prekrasnu glazbu, smijuljenje, šuškanje haljina. otvorila je oči i ustuknula korak. cijela dvorana je bila prepuna ljudi koji plešu, sjede, razgovaraju. a ona je stajala sa strane u haljini koja je izmamila uzdah na njezina usta. prišao joj je mladić kojega je bila zapazila na slici i laganim naklonom zamolio ples. ne shvaćajući svoje postupke uzvratila je naklonom i pružila mu ruku. njezina rukavica spojila se s njegovom i uskoro su se stopili u masi učenih koraka. u njegovim rukama je lebdjela i osjećala se zaštićeno. nakon nekog vremena plešući ju je odveo do balkona. svježi zrak joj je godio, iako nije znala odakle balkon. on cijelu večer nije progovorio ni riječi nego je gledao u njezine oči. pažnju joj je odvratio cvrkut ptica i pogled je usmjerila na auto koji je dolazio putem. bio je vedar dan i sva se obradovala te potrčala van. istrčala je van i zagrlila gospođu koja je upravo izlazila iz automobila. bila je u haljini s crnim šeširom i prekorila ju je pogledom. ona se samo odmakne i pomogle vozaču uzeti kovčege. nebo se odjednom naoblačilo i započela je kiša. pogledala se. stajala je u trapericama i svojoj najdražoj majci na asfaltiranom puteljku. znala je gdje je. nekoliko metara odavde nalazilo se groblje. skrenula je za zavoj i ugledala povorku. u njoj su, svi odjeveni u crno, hodali ljudi koje je voljela, s kojima je plakala, za kojima je čeznula. pratila ih je do jednog groba. na križu koji je bio utaknut u zemlju nalazila se njezina fotografija. pala je na koljena i zaplakala. slušala je iskrene riječi koje su dolazile iz srca praćene suzama a trebale su opisati žalost za njom. vrijeme se stopilo i ni sama nije znala koliko dugo je sjedila tamo, na praznom grobu kada je pokraj sebe zapazila dnevnik. dnevnik na čijim je kožnim koricama bilo otisnuto njezino ime. moje ime. tada sam shvatila sve. uvidjela sam igru sudbine. trčala sam kroz svoje živote, kroz one koje sam sama već jednom ispisala. i sada sam gledala kraj još jednog. kraj poglavlja još jedne priče. otvorila sam stranice koje su bile ispisane krvlju i počela pisati novu priču. onu koju sam proživjela i koja još uvijek nema smisla. pitanje je hoće li ga dobiti kada ju završim…
Post je objavljen 14.02.2008. u 19:22 sati.