Švedski ljecnik Dr. Jarl studirao je u Oxfordu . U to se vrijeme Dr. Jarl sprijateljio sa mladim studentom Tibetancem.
Nekoliko godina kasnije 1939. , dr. Jarl je putovao U Egipat za Englesko znanstveno društvo . Tamo ga je vidio glasnik njegovog Tibetanskog prijatelja zahtjevajuci od njega da žurno dode u Tibet i ljeci visokog Lamu.
Nakon što je Dr. Jarl dobio dopust , krenuo je s njim na i nakon dugog putovanja sa avionom i karavanama s jakovima ,
stigao je u samostan u kojem su sada živjeli stari Lama injegov prijatelj , koji je u meduvremenu stekao veoma visok društveni položaj . Dr. Jarl je tamo proveo neko vrijeme, a zbog svog prijateljstva s Tibetancima naucio je mnoge stvari koje drugi stranci nisu imali prilike upoznazi ili promatrati .Jednog ga je dana njegov prijatelj odveo u susjedstvo samostana pokazavši mu livadu pod nagibom okruženu sa sjeverozapada visokim stijenama . U jednoj od stijena na visini od oko 250 m , nalazila se velika udubina , koja je izgledala poput ulaza u špilju . Ispred ove udubine nalazila se platforma na kojoj su redovnici gradili stjenovit zid . Jedini pristup k ovoj platformi bio je s vrha stijene , a redovnici bi onamo silazili pomocu užadi . U sredini livade oko 250 m od srtijene nalazila se jedna uglacana stjenovita ploca , a u njenom središtu - udubina poput neke zdjele promjera oko 1 m i dubine 15 cm . Kamene blokove dovlacili bi u ovu udubinu pomocu jakova ( tamošnjih volova) Blok je bio širok 1 m a dug 1.5 m . Tada bi postavili 19 glazbenih instrumenata u luku od 90 stupnjeva na udaljenosti od tocno 63 m od kamenog bloka.
Glazbeni instrumenti su se sastojali od 13 bubnjeva i 6 truba ( ragdona ) . Od toga 8 bubnjeva su bili s promjerom od 1m i visinom od 1 i pol metra , 4 bubnja srednje velicine s promjerom od 70 cm i visinom od metra a jedan mali bubanj je imao promjer od 20 cm i visinu 30 cm . Sve trube bile su iste velicine . Bile su duge 312 cm s otvorom od 30 cm . Veliki bubnjevi i sve trube bili su pricvršceni na postolja koja su se mogla podešavati pomocu štapova u smjeru kamene ploce . Veliki su bubnjevi bili izradeni od željeznog lima debljine 3 mm , a težina im je bila 150 kg .
Bili su izradeni u 5 djelova . Svi su bubnjevi bili na jednom kraju otvoreni a na drugom su imali metalno dno po kojem bi redovnici udarali sa svojim kožnatim udaraljkama. Iza svakog instrumenta nalazio se red redovnika .
Kada bi se kamen našao na svom mjestu , redovnik za malim bubnjem najavio bi pocetak "koncerta".
Mali bubanj bi proizvodio veoma rezak zvuk i cuo bi se cak i u svirci s drugim instrumentima stvarajuci groznu buku .
Svi su redovnici pjevali molitvu , polagano ubrzavajuci tempo ove nevjerovatne buke . Tijekom prve4 minute nebi se dogodilo ništa . A zatim s povecanjem brzime bubnjanja i buke , veliki kameni blok bi se poceo ljuljati i njihati i odjednom bi odletio u zrak velikom brzinom u smjeru platforme pred spiljom visokom 250 m.
Nakon tro minutnog uzdizanja, sletio bi na platformu. Stalno bi donosili nove blokove na livadu i redovnici bi uz pomoc ove metode prenosili 5- 6 blokova po satu , u parabolicnom letu na udaljenost od oko 500 m i na visinu oko 250 m.
S vremena na vrijeme kamen bi se raspukao a redovnici bi uklonili ostatke . Posve nevjerovatan zadatak .
Dr. jarl je znao za bacanje kamena . Strucnjaci za Tibet poput Linavera, Spaldinga i Huca govorili su o tome ali nikada to nisu vidjeli . Tako je Dr. Jarl bio prvi stranac koji je imao prilike vidjeti takav znameniti spektakl .
Buduci da je u pocetku mislio kako je žrtva masovne hipnoze , snimio je dva filma o tome . Filmovi su pokazali posve istu stvar kojoj je prisustvovao . Englesko društvo za koje je radio zapljenilo je ta dva filma i objavilo da su dostupni samo ogranicenom broju ljudi . Nisu ih htjeli dati na uvid javnosti sve do 1990.g Prilicno je teško shvatiti takav postupak . Ocito je da su Tibetanski redovnici bili potpuno upuceni u zakone koji vladaju nad materijom a koje znanstvenici u današnjem suvremenom svjetu još uvjek istražuju . Na temelju proracuna cini se da pjevane molitve nisu nimalo utjecale na podizanje kamenj s tla . Reakcija nije izazvana vjerskim zanosom nego uz pomoc višeg znanja koje su posjedovali visoki svecenici . Tajna je u geometrijskom razmještaju glazbenih instrumenata obzirom na kamenje koje valja podici i u harmonicnom ugadanju bubnjeva s trubama. Kombinirano glasno pjevanje redovnika koji su koristili svoje glasove na odredenoj visini tona i u odredenom ritmu najvjerojatnije su pospješili takav ucinak , medutim vjerujem da sam predmet pjevanja nije bio presudan . Zvucni valovi nastali takvom kombinacijom usmjeravani su tako da izazovu antigravitacijski u samom žarištu ( položaj kamena) i oko periferije ili luka , trecine kruga kroz koji se kamenje pomicalo .
Tibetanci su nam dali izravni naputak kako izgraditi antigravitacijsku letjelicu na zvucni pogon.
Nužno je samo dovršiti krug zvucnih generatora ,prikazanog bubnjevima, trubama itd. Pa cem0 imati disk sa antigravitacijskom silom uzdizanja u svojem središtu . Na temelju toga cini se da bi se moglo izgraditi vozilo koje bi rezoniralo u skladu sa unificiranim poljima prikazanim u ovom tekstu.
AUTOR TEKSTA : Bruce Chetie
--------------------------------------------------------------------------------
Post je objavljen 14.02.2008. u 19:09 sati.