Produžetak tijela
vrijeme dodajem
lijepim ga
na svoje ruke i noge
Ako treba stavljam
vremenske proteze
razne pilule
i operacije
Kao da vrijeme ne prolazi. Bio sam u potrazi za bilo kakvom intrigantnom mišlju. Ali moja potraga se razvukla u ništavilu uma.
I sve je stalo, iako su mi osjeti primali muziku iz kazetara, njezinu prolazonost nisam doživljavao.
Toliko me je ta praznina ideja, odnosno njezin nedostatak zarobio u nekoj vrsti prazne vječnosti.
Jedan rastegnuti trenutak..., ne, baš jedan jedini trenutak, baš taj ali sveprisutan.
Gledao sam u svoje neprecizno nacrtane mandale čekajući da me oslobode iz tog bezidejnog trenutka, ali ništa.
One su i dalje bile tresućom rukom iscrtani oblici od plave tinte.
Sve moje Some: cigarete i piva nisu doprinjele oslobođenju. Više se nisam zamarao njihovom količinom kao obično, jer je sve bio jedan bezidejni trenutak.
Agonija vječnog postojanja.
I onda ideja!
Zašto se uz ovaj usrani prolazni svijet, ta dugo očekivana vječnost mora prikazati u njezinom najgorem, negativnom obliku? Zar samo bezidejnost može zaustaviti protok vremena? Jeli jedino ništavilo vječno?
I sama ideja je negativna, jer se bavi sama sobom, odnosno nedostatkom nje same.
Pa da! Kao jedna nespretno nacrtana, ružna mandala koja zbog svojih nedostataka ide u beskonačni regres.
"Pa to je pakao." bezvoljno sam pomislio.
Sve naše težnje su ostvarene, ali na sasvim izopačen način, tako da poželimo da ih nikada nismo niti imali.
Ali sad sam vječan, pa što?
Post je objavljen 14.02.2008. u 13:10 sati.