Ajme što volim gledati one malene žute stvarčice po nebu. mi ih zovemo zvijezdama. obožavam satima gledati u zvijezdano nebo. odmah se osjećam bolje, veselije, kao da nemam problema i kao da ih nikada nisam ni imala. volim ih zato jer kada se zagledam u njih imam osijećaj kao da sam samo ja na cijelom planetu. kao da su mi dale dio sebe da se i ja mogu bar na tren osijećati posebno i jedinstveno. tako su mirne i tihe. preljepe su. sanjam o noći kada ću sama hodati nekim putem, drveće će biti oko mene, i njihove duge grane lelujat će pokraj mene i plašit me. onda ću naići na neku staru klupicu gdje ću se leći i gledati u zvijezde. topao vjetar će puhati i nositi moju kosu. a kada će sunce izlaziti, moja idealna noć će početi isponova. i tako cijelu vječnost. ajme koji spokoj. koja sreća... ne treba mi nitko, sama sam sebi dovoljna, ali nakon nekog vremena bilo mi lijepo da mi se netko pridruži. osoba koja dijeli moje mišljenje, osoba slična meni. naši razgovori će biti usporeni i mirni, pričat ćemo gluposti i smijat se jedno drugome. i samo tada, u tim trenucima, zaljubit ću se u život. malo uljepšan, ali dovoljno dobar. jedva čekam tu noć, tu noć iz mojih snova. ali vjerovatno ću u njoj i moći samo uživati u mojim snovima. nema veze. samo mi trebaju zvijezde i moja prisutnost, zar ne?
vjerujem da volim mirne noći samo zato jer ih nikada nisam doživjela. kako se to dogodilo? zašto nikada nisam stala, i počela uživati u malim stvarima nego sam uvijek tražila više i više? kako se to dogodilo da više nitko ne zna cijeniti ono što je zapravo najljepše i najbolje u životu? možda negdje postoji neka izgubljena duša, koja se odupire okolini, koja je tu da samo postoji, i da iskorištava sve najljepše i najbolje što nam život nudi... možda...
-herzlos-
Post je objavljen 13.02.2008. u 22:03 sati.