Marketing
Maškare - The Final Episode
I kao što rekosmo, brzo prođe tih 18 dana...
Zadnji vikend započeo je naravno sa vrtićem...
Petak, 1.2.
Ako ju niste prepoznali, Laura je bila Indijanka Lako pero.
I onda se vrijeme pokvarilo...
Subotu je padalo, i padalo, ali to nas nije spriječilo da, sada već tradicionalno, odemo kod Nine i Tanje na krafne koje pravi njihova mama. Bile su tako dobre da ih nismo uspjeli ni uslikati 
.
Nedjelju malo je padalo, pa malo nije i baš kada smo se spremili za pokret na Korzo, opet je počelo jako padati.
Pa da nam svo to "maskiranje" ne bi palo u vodu, ili bolje rečeno kišu, tako maskirani otišli smo do prabake Saje i pradida Milovana na Vežicu i tamo gledali prijenos na TVu.
Međutim, Lauri to nije bilo dovoljno i stalno je gledala kroz balkonska vrata da li je prestala kiša. Nakon nekog vremena, želja joj se ispunila.
I tako se Kitty family spustila u grad...
Nismo uspjeli baš puno vidjeti, jer je kiša, naravno opet počela padati.
Od onoga šta smo vidjeli, najviše su nam se svidjeli Babani iz Omišlja kao Fear Fucktor.
Kiša je padala sve više i više i morali smo otići sa Karnevala jer su nam kostimi pomalo počeli propuštati vlagu.
Kako nam se nešto nije dalo ići kući, otišli smo i do bake Josipe i dide Josipa, a tamo smo mogli sa balkona malo baciti oko na povorku...
Doduše, nismo mogli vidjeti detalje, ali se i dalje čulo i vidjelo ludilo.
A ako ste mislili da će današnji dan proći bez krafni... e tu ste se prevarili!
Zar bi baka ostavila svoje unuke, zeta i kćer bez tih slatkih delicija?!!
I tako smo Halubajske zvončare i kraj Riječkog karnevala dočekali na televiziji.
Povorka od stotinjak zvončara na Pusnu nedeju kreće u ophod po selima istočne Kastavštine po strogo utvrđenom rasporedu. Od sela do sela, zvončari dnevno prođu po 20 kilometara. Na čelu su kolone, kao i uvijek, muzikanti i vođa zvončara, komandant, a glazba harmonike, bubnja, trube i klarineta prati povorku. Zvončari u povorci hodaju teškim, širokim korakom jer se na svaki korak zvono mora čut. Hodaju u križ tako da jedni odu ulijevo, a drugi udesno, a potom se svi ponovno nađu u sredini. Na dijelovima puta gdje nema gledatelja skidaju svoje maske s glave. Ponovo ih stavljaju kad stignu do sela na svom putu – tad naprave zvončarsko kolo. Hodaju u velikom krugu koji sve više zbijaju, najprije zvoneći iz petnih žila, a zatim proizvodeći sve tiše i tiše zvukove – sve dok zvona, zbijena u masi, naposljetku sasvim ne utihnu. To je kolo simbol snage i zajedništva. Kad nastupi magijska tišina, komandant zazviždi za kraj kola, a zvončari se razilaze. Skidaju maske i odlažu ih na tlo, a mještani ih počaste jelom i pićem. Muzikanti počnu svirati, jajari ulaze u kuće, u kuhinje, ne prestajući lupati kuhačama po dnu lonaca dok ne prime na dar jaja za muzikante. Od tih jaja poslije prave omlet, fritaju.
Pusni utorak, 5.2.
Sa vrtićem smo izašli na cestu kako bi dočekali naše Halubajce.
Laura i Sandra skroz lijevo.
Tata je u to vrijeme bio u Engleskoj na još jednom sajmu, pa smo mi spavale kod bake Josipe, ali ni to nas nije spriječilo da se poslije vrtića, vratimo ponovno na Viškovo, gdje smo čekali spaljivanje Pusta.
Najprije su Štrige plesale...
...pa smo dočekale Zvončare...
A onda je došao red i na njega, Bezimenog!
Vrag jedan, nije se dao, tek su ga iz trećeg puta uspjeli zapaliti!
A nakon svega toga uslijedio je desetominutni vatromet.
I tako je završilo 5. godišnje doba.
Bilo je kratko, ali slatko!
Sada ćemo spremiti maske i kostime do iduće godine, kada maškarano ludilo traje 6 tjedana.
Post je objavljen 14.02.2008. u 15:07 sati.