Pregled posta

Niccolo Machiavelli

Zasigurno jedna od najpoznatijih ličnosti renesanse, Machiavelli predstavlja crnu ovcu u tadašnjoj filozofiji, usko povezanoj s kršćanskim učenjima; jedan je od prvih koji se uopće ne zamaraju tumačenjem Svetog pisma, već, uz antičke uzore, građu za svoja djela nalazi isključivo u "efektivnim istinama o stvarima", tj. u trenutnom društveno-političkom stanju u Europi. Zastupa realizam u filozofiji politike te je odvaja od drugih (normativnih) filozofskih disciplina, poput etike i filozofije religije. U njegovo je vrijeme Italija bila, kulturno i gospodarski gledano, na vrhuncu moći i prednjačila je pred drugim zemljama Europe; međutim, zbog svoje podijeljenosti na male, vječno zaraćene državice, bila je vojno slaba i politički bez većeg utjecaja, tako da su okolne velesile, poput Francuske, Španjolske i Svetog Rimskog Carstva, težile širenju svojih teritorija na lako osvojivo područje sjeverne i srednje Italije. Rođen u Firenzi 1469. godine, Niccolo je primio veoma dobru naobrazbu iz latinskog i talijanske književnosti, te nakon progona obitelji Medici (vladali Firenzom skoro 60 godina) postaje jedan od najznačajnijih gradskih diplomata, dosta putuje i pregovara s Louisom XII., aragonskim kraljem Ferdinandom II. i papom. Kasnije je postavljen za glavnog zapovjednika obrane grada; odbija plaćeničke vojske i uspostavlja snažnu gradsku vojsku, ali unatoč tome nije uspio spriječiti pad republike i povratak Medicia koje je pomagao papa Julije II. Pošto je bio važna osoba u bivšoj republici uhićen je pod optužbom da je sudjelovao u uroti protiv vladajuće obitelji, ali pošto ni nakon mučenja nije želio priznati pušten je iz zatvora. Povlači se na imanje u blizini grada, te onda živi mirnim životom i piše svoje najznačajnije djelo – Vladara.

"A sad ću vam reći kako provodim život. Ustajem ujutro sa suncem i odlazim u jednu od mojih šuma, u kojoj se siječe građa; proboravim tu dva sata, da vidim što je dan prije učinjeno, da utučem vrijeme s drvosječama, koji se vječno prepiru zbog nečeg, međusobno ili sa susjedima. U vezi s tom šumom mogao bih vam ispričati stotinu veselih zgoda. [...] Kad iza toga izađem iz šume, odlazim do jednoga izvora, a odatle idem u šumicu i lovim ptice. Pod rukom nosim knjigu, Dantea, Petrarcu, ili nekoga od manjih pjesnika. Čitam o njihovim ljubavnim strastima, te njihove ljubavi podsjećaju me na moje; uživam neko vrijeme u tim mislima. Zatom odlazim na cestu, u krčmu i govorim sa prolaznicima, ispitujem novosti iz njihovih mjesta, slušam o raznim događajima [...]
Kad padne večer, vraćam se kući i ulazim u radnu sobu: već sa vrata svlačim sa sebe onu svakidašnju odjeću, punu blata i kala, i ogrćem se plaštem dostojanstvenim kralja i njegova dvora; kad se tako odlično odjenem, odlazim u drevne dvore drevnih ljudi, tu se, ljubazno dočekan, hranim onom hranom, koja je jedina moja i za koju sam se rodio; tu se ja slobodno razgovaram s njima, pitam ih za razloge njihovih djela.

U ovo vrijeme piše i druga znamenita djela; "Povijest Firenze", "O umijeću ratovanja", "Diskursi o Titu Liviju", te nekoliko književnih djela od kojih je najpoznatija komedija "Mandragola". Umire 1527. godine na posjedu nekoliko kilometara od Firenze, a ne zna se pouzdano gdje je pokopan; njegovo je glavno djelo izdano godinama nakon smrti. Kroz povijest je često osuđivan i prikazivan kao osoba koja opravdava razne loše oblike vladavine ("Cilj opravdava sredstvo"), no čini se da to nije najispravnije gledište i da je u pravu bio Rousseau kad je rekao da je "Machiavelli veliki republikanac koji je imao odreda loše i neupućene čitatelje".

Vladar

Teško je upuštati se u rasprave i tumačenja Machiavellijevog najznačajnijeg djela; razni ga ljudi različito shvaćaju, tako da je za jedne ovo vodič za tirane a za druge knjiga koja je udarila temelje republikanizmu i ljudskim pravima. Istina bi se, najvjerojatnije, trebala tražiti negdje između te dvije krajnosti. Samo je djelo posvećeno firentinskom vladaru Lorenzu de’ Medici; jasno je da se Machiavelli, kao važni činovnik bivše republike, zamjerio obitelji Medici i ovo je njegov pokušaj da se iskupi i da vladar vidi koliko on (Machiavelli) "nezasluženo trpi veliku i upornu zlobu sreće". Sama je knjiga podijeljena u dvadesetak kratkih poglavlja u kojima autor objašnjava "što je vladavina, kakve ih vrste ima, kako se zadobivaju, kako održavaju, zašto gube", te dijeli savjete oko ustroja vojske, odabira ministara i sličnih pitanja. Machiavelli često, uz izloženu teoriju, navodi i praktične primjere koji je potvrđuju, tako da knjiga vrvi događajima iz antičke prošlosti, ili pak (aktualnim) primjerima iz 16. stoljeća.

Iako je poznato da je Machiavelli zastupao republikansko uređenje, čini se da je njegovo djelo namjenjeno monarsima; autor na početku razlikuje dvije vrste država, republike i monarhije, ali ističe da će republike ostaviti po strani i baviti se samo monarhijama. Razlikujemo dvije vrste; one kojima neka dinastija vlada već dulji vremenski period, i u kojima čak i prosječan i lagano nesposoban vladar može bez većih problema zadržati vlast, ukoliko se drži zakon i tradicije i nema velikih vanjskih prijetnji. Dosta je teže, smatra Machiavelli, ostati na vlasti u novim, tek osvojenim monarhijama. Tu razlikuje one koje imaju sličan jezik, običaje i kulturu kao i osvajački vladar, i u kojima je obično lakše ostati na vlasti tako što se ne nameće naglo nove zakone i čeka da se ljudi priviknu, te one koje su kulturno različite od zemlje iz koje dolazi vladar, i koje je daleko teže zadržati pod svojom vlašću. Isto tako, Machiavelli raspravlja i kako unutarnje uređenje države utječe na njeno moguće osvajanje, i dolazi od sljedećeg zaključka:

Machiavelli to razrađuje na primjeru Francukse i Osmanskog Carstva (u njegovo vrijeme, početkom 16. stoljeća); Francuska je tada podijeljena među nekoliko snažnih, utjecajnih plemićkih obitelji koji vladaju pokrajnama, a vlast kralja je mala i ograničena – iako je službeno vladar, kralj Francuske ne može oduzeti posjede jednoj od porodica bez da izbjegne velike nemire u državi, možda i da bude smijenjen, jer plemići drže da su posjedi njihovo naslijedno povijesno pravo, a oni sami ne podliježu pod vladarev autoritet. S druge strane, u Osmanskom Carstvu je veoma snažna središnja vlast utjelovljena u osobi sultana; on sam bira paše, begove i age na temelju njihove službe i hrabrosti iskazane na bojnom polju, a zemlju daje na uživanje njima, ali ne i njihovoj obitelji; kad takav plemić umre zemlja kojom je upravljao vraća se sultanu i on je poklanja drugom podaniku. Uz to, ljudi u sandžacima i pašalucima nemaju neku posebnu odanost prema lokalnim gospodarima; oni su samo državni službenici, a sva odanost usmjerena je prema sultanu. (Bitno je naglasiti da je ovo situacija početkom 16. stoljeća, i da će se kasnije radikalno izmjeniti; to nema puno veze s "Vladarom", ali ne bi želio da se nešto krivo zapamti.)

Iz toga slijedi da je Osmansko Carstvo veoma teško osvojiti; ne postoji mogućnost (ili je veoma mala) da se potplati i pridobije njegove činovnike (a ako se i pridobiju činovnici, narod će i dalje slušati sultana, a ne njih), a na bojnom polju vojska će se boriti odvažno i organizirano. Ukoliko se eliminira sultana vlast će odmah prijeći na nekog drugog člana njegove obitelji, kako već da to tradicija nalaže, i on će dobiti odanost naroda; jedini način da se ovakva država pokori jest da se prvo porazi na bojnom polju (što nije nimalo lako), i da se zatim eliminiraju svi važni predstavnici vladajuće dinastije. Međutim, jednom kad je s time gotovo, državu nije teško zadržati u svojoj vlasti; već razrađena struktura lako prihvaća novog vladara i nema mu tko pružiti organiziran otpor. Kao povijesni primjer ovdje se navodi Aleksandrovo osvajanje Perzijskog Carstva.

Potpuno je suprotan slučaj na primjeru Francuske; strani će vladar veoma lako pridobiti nekoliko feudalaca koji će preći na njegovu stranu, a s njima i svi njihovi podanici. Srušiti vladajuću dinastiju nije osobit problem; međutim, takvu osvojenu državu nije lako zadržati u svojoj vlasti; feudalci, osvajačevi bivši saveznici, počet će se buniti nezadovoljni stanjem nakon rata (a Machiavelli naglašava da nije moguće da su svi zadovoljni), mogu se i ujediniti oko nekog utjecajnijeg pojedinca, tako da zadržati takvu državu pod svojom vlasti predstavlja veliki uspjeh.

Nije osvajanje ili nasljedstvo jedini način da se zavlada nekim narodom; ovdje Machiavelli kao primjer navodi brojne samostalne gradove iz sjeverne Italije. U njima vlada vječna borba aristorkacije i puka; prvi žele ugnjetavati, drugi žele ne biti ugnjetavani. Kad je situacija izjednačena i čini se da nitko ne može pobjediti, i jedni i drugi se okreću izboru jednog vladara; aristokracija u svojim redovima traži nekog koga će proglasiti vladarom i koji će branti njezine interese, a isto čini i puk, traži aristokrata koji će ga štitit od drugih. Daleko je bolje, smatra Machiavelli, tražiti oslonac u narodu; njegova su zahtjevanja daleko skromnija (ne želi ništa osim da ga se ne ugnjetava), ukoliko nešto krene po zlu neće se osvećivati vladaru okrutno kako bi to činila aristokracija, te na vladara gleda kao na nekog višeg do sebe, dok na njega aristokracija gleda kao na jednog od njih. Uz to, u kriznim situacijama lako je eliminirati nekoliko aristokrata koji ti se protive, ali tako se riješiti naroda jednostavno nije moguće.

Machiavelli piše i o uređenju vojske; on razlikuje plaćeničku, pomoćnu, vlastitu i mješovitu vojsku, te navodi nedostatke koje neke od njih čine beskorisnima i opasnima za vladara kojem služe. (1) Plaćenička je vojska skupa i nekorisna; u miru je stabilna ako je dobro plaćena, inače plačka podanike vladara kojem služi, a u ratu često bježi s bojišta ili čak prelazi na stranu neprijatelja kako bi se spasila ili bolje profitirala. Uz to je troma i nepouzdana; ako njome upravljaju sposobni ljudi vladar se mora čuvati da ga ne požele smijeniti, a ako (što će češće) upravljaju nesposobni časnici gubi bitke i teritorije koje je trebala braniti. Uz to, postoji i niz pravila koja plaćenici u međusobnim sukobima poštuju; ne ubijaju se nego zarobljavaju, i to bez otkupnine, ne napadaju utvrde noću, oni koji brane utvrde ne izlaze iz njih kako bi unosili nemir u vojsku koja opsjeda, te čine sve kako bi se što bolje očuvali i izbjegli sukobe. (2) Pomoćna je vojska još gora; to je vojska koju je neki drugi vladar poslo da pomogne svom "savezniku" u bitci; ovdje pobjeda zapravo znači poraz, jer ako pomoćna vojska pobjedi na bojištu, to zapravo nije naša pobjeda nego pobjeda onog tko nam je tu vojsku poslao. Tako dolazimo u situaciju da netko drugi ima (uz naše dopuštenje) vojsku na našem području i da diktira uvjete mira, a mi sami u većoj ili manjoj mjeri dolazimo pod vlast vladara koji upravlja vojskom. (3) Vlastita je vojska najsigurnija; bori se hrabro jer ratuje u vlastitom interesu, neće izdati vladara i, ukoliko nije postavio preutjecajne zapovjednike, okrenuti se protiv njega. Posljednja, (4) mješovita vojska, kombinacija je ove tri do sad navedene; kao primjer Machiavelli ovdje navodi francusku vojsku koja se sastoji od konjaništva (vlastita vojska) i pješaštva koje čine plaćenici iz Švicarske. Ova vojska i nije toliko loša (iako je daleko gora od čisto vlastite vojske), ali zbog dugotrajne suradnje u konjaništvu (vlastitoj vojsci) javlja se ideja da ne mogu ratovati bez Švicaraca, tako da vojska postaje ovisna o plaćenicima.

U sljedećim poglavljima Machiavelli raspravlja o odnosu koji vladar treba imati prema podanicima; treba težiti da ga se smatra blagim, a ne okrutnim čovjekom, ali to ne znači da im treba popuštati. Blagi vladar je zapravo onaj koji se ne ustručava strogih kazni jer zna da će, ako bude popuštao, zavladati opći nemiri jer se nitko neće bojati njegove kazne. Idealno bi bilo da se podanici i boje vladara, ali da ga i vole; međutim, pošto to rijetko kada dolazi u kombinaciji, bolje je da ga se boje. Ljubav je kratkotrajna i polazi od vlastitih interesa; kad podanik više ne vidi vlastit profit lako će se pobuniti protiv svog vladara. Ako se pak podanici boje vladara, neće se usuditi dizati pobune kada budu nezadovoljni; bitno je, međutim, da ga podanici ujedno i ne mrze. Da bi se to postiglo vladar mora posebno paziti na njihovo privatno vlasništvo i ne oduzimati im ga bez dobrih razloga; to je osnovan način izbjegavanje mržnje.

Kroz cijelog "Vladara" Machiavelli govori o virtu, vrlini koju vladar mora imati da bi dobro vladao. Tvrdi kako vladar treba biti istovremeno i lav i lisica; hrabar i odvažan, a opet lukav i prevrtljiv. Okruži li se dobrim savjetnicima, koji su mudri a opet nisu preambiciozni i ne ugrožavaju njegov položaj, stvori li dobru vojsku i postigne strahopoštovanje svog naroda, vladar je učinio puno da si osigura sigurnu vladavinu i samo ga zla sreća može ugroziti. To je jedno od posljednjih poglavlja u knjizi; autor zastupa neki kompromis između determinizma (sudbine) i slobode volje, te tvrdi (slično Aristotelu) da za dobru vladavinu treba sposoban vladar koji ima sreće u životu.

Djelo završava "pozivom da se Italija digne na noge i oslobodi barbarskog jarma", što je bilo moguće jedino ujedinjenjem svih talijanskih državica; Machiavelli je ulogu vladara koji je sprovesti ujedinjenje namjenio Lorenzu De' Medici, iako to nije potpuno sigurno jer je više nego moguće da mu se na taj način samo želio udvoriti. Kako bilo, Italija je na ujedinjenje čekala više od 450 godina, ali su zato Machiavellijeve savjete poslušali brojni drugi europski vladari.

Post je objavljen 13.02.2008. u 19:39 sati.