The sorrow for the dead is the only sorrow from which we refuse to be divorced. Every other wound we seek to heal, every other affliction to forget; but this wound we consider it a duty to keep open; this affliction we cherish and brood over in solitude.
Ponekad se osjećam kao da sam u vlastitom snu i gledam kroz maglu, nesvjesna što se zbiva. Kakav je to život? Sve je tako zbunjujuće. Dani se nižu jedan za drugim, bezlični, ništa se ne mijenja. Ne mogu prihvatiti ovu stvarnost. Jednostavno ne mogu. Svaki dan je neko čekanje.......nečega.......ne znam ni sama čega. Svako jutro je nova nada.....da će se nešto promijeniti.....dogoditi.....sjećanja lome.....strašno bole.
Na današnji dan smo došle kući našoj mrvice, ti i ja. Tata i Tina su dva puta dolazili u bolnicu, s torbom punom robice, po nas i dva puta se vraćali kući. Ti si bila dobila žuticu i trebalo je vremena da ozdraviš pa da nas mogu pustiti našima najdražima, koji su nas tako željno očekivali. Sjećam se da sam plakala u bolnici kada su došli tata i Tina jer te nisam mogla imati kraj sebe u krevetiću, već samo otići pogledati u sobicu gdje si ležala i imala male cijevćice u svojoj ručici i glavici, a tata mi je rekao: „a znaš kako je tek meni teško, pa ja ju još nisam ni vidio.“ Tini su samo one velike zelene oči bile pune suza i od tuge nije ništa ni govorila.
Uzbuđenje i sreću na današnji dan prije devet godina teško je opisati. Srca su nam svima tukla i htjela iskočiti iz grudi. Još u bolnici su te kod mene na krevetu skinuli iz bolničke benkice, pokazali mi te cijelu, sestra se još našalila i rekla: „Evo mama, sve je tu, da poslije ne bi bilo reklamacija.“ Baka nam je spremila ručak, a ti si bila k˙o maleni anđeo, lijepa, mirisna, mekana, nježna, topla.....cijelo popodne nisi ni zaplakala da ti čujemo glasić. O kako sam ja već bila sigurnija nego prvi put s Tinom, s tobom sam se već osjećala kao mama. S Tinom sam se sve učila, i tog dana se jako dobro sjećam kada sam Tinu donijela doma, moja mama nas je isto dočekala - bila s nama nekoliko sati i navečer rekla: „ E djeco, ja sada idem doma....??!!“ Tata i ja smo se pogledali i tada nas je uhvatio strah. Ostati sami s malom bebicom........bilo nas je užasno strah. Što da radimo, što ako .......kako ćemo mi to......?? I sve je prošlo dobro, nekako ti instinkti prorade, ljubav prema tom malom biću, koje je potpuno o tebi ovisno, nadvlada svaki strah.
S tobom je sve bilo lakše, tu je bila i tvoja Tina koja te obožavala još dok si u trbuhu bila, jedva je čekala da se rodiš. Plakala je od sreće, bila tako nježna s tobom, pazila te, ljubila, pomagala mi oko svega. Vozila te u kolicima i pjevala ti, nasmijavala te, radila ti lutkarske igrokaze, učila te plesati, čitala ti slikovnice.Kasnije je sve ono što smo mi učili nju ona učila tebe: klizati.... rolati.... plivati...igrati gumi gumi......graničara.... kocke.......kartati....ma sve, sve što je i ona znala.....Ta vaša ljubav je bila nešto najljepše na svijetu. Gledati vas kako se volite, kako rastete bilo je zaista ispunjenje svih mojih snova...Malena mrvice, dobrice naša. Gledam naše slike i sjećam se koliko sam bila sretna, svi smo bili. Kako sada prihvatiti ovu stvarnost da tebe više nema. Cijeli moj život ste bile vas dvije, Tina i Stela. Tina i Stela. Tina i Stela.
Ovo sada je tako strašno, svaki kutak ove sobe miriše na tebe, odzvanja tvoj glasić u daljini mog sjećanja, slike ipak blijede, vrijeme svoje radi, neumoljivo, a to je ono što stvara još veći očaj. Ne želim da blijede. Koliki su to pusti dani već iza nas da se nismo zagrlile ti i ja zvijezdice moja, znaš li koliko mi to treba, da te stisnem na svoje srce i grlim, kosicu ti tvoju češljam, pletenice radim........moja malena djevojčice............
Volim te Stela.
Tvoja mama
Post je objavljen 14.02.2008. u 00:05 sati.