Na Veliki petak Crkva ostaje u smirenosti, tišini i sabranosti iz koje se rađa unutarnji
dijalog – a plod tog dijaloga iznošenje je molitvenog iskustva u pjesmi antifone
ili himna. Tako ovaj sveti dan poprima himničko obilježje.
U susretu s Bogom stvorenje razrađuje duhovno iskustvo s dva temeljna govora. Na
prvom je mjestu govor šutnje: začuđujuća smirenost i klanjanje; koja se širi u tišini.
Preko nje uranjamo u duboki mir koji molitelja vodi s onu stranu vremenitosti.
Drugi je jezik: onaj verbalni, uobičajeniji, koji razrađuje i razvija kroz racionalne logičke
sustave ono što se proživjelo ili se misli da bi se moglo istražiti svjetlom inteligencije.
Između ta dva ekstrema postoji i treći put, omiljen u kršćanskom srednjovjekovlju:
mistični žamor (tepanje - mrmljanje) u molitvi, koje postaje poezija u glazbi ili glazba
u poeziji. Tisuće liturgijsko-glazbenih ulomaka, unutar i na rubovima službenih
ceremonija, svjedoče o iznimnoj živosti u skupljanju molitvenog iskustva (premda
na fragmentaran način), onoga o čemu je Duh Sveti s vremena na vrijeme poučavao
Crkvu proročanskim posredovanjem pjevača-pjesnika. Beskonačan je repertoar
(deseci tisuća!) himni, tropa, sekvenci, i tolikih drugih poetsko-glazbenih rodova.
To su blještave zrake kroz koje se mogu nazrijeti čvrste točke jednog hoda koji
završava u dubokoj meditaciji ili u istinskoj kontemplaciji. Nema tu ništa sistematičnog,
nema pretenzije da se “tema” iscrpi. Poezija molitve lebdi na krilima pjesme
koja ima snagu da očarava jer otkriva skrovite boje i dubine - gradeći s vremena na
vrijeme mozaik mističnoga iskustva sakrivenog u beskonačnom nizu izraza, osjeta i
putova koji teže k jednom - Tajni Boga!
Pjesnik ne stvara dugačke i složene govore. On postaje prorok svjedočeći svoje iskustvo
žamorom, povezujući pojedine riječi i različite ekstatične trenutke u jedan jedinstveni
pjev: melodiju himna, sekvence ili krik pun tjeskobe, te usklik oslobođenja-
aleluja!
Suočeni s poetsko-glazbenim naslijeđem liturgije imamo dojam da ulazimo u neobičan
svijet koji i nas poziva da se razbudimo iz tromosti i da živimo iskustvo vjere
… Nema područja kršćanskog života niti prostora teološkog istraživanja koji se
nisu suočili s glazbenim poemama (spjevovima) latinskoga srednjovjekovlja. Posebnu
pozornost zaslužuju himni kao područje kršćanskog iskustva, te krajnje osjetljiv
i važan aspekt kršćanske duhovnosti.
Na Veliki petak svećenik predstavlja križ okupljenoj zajednici: Ecce lignum Crucis, in
quo salus mundi pependit “Evo drvo Križa, na kom je Spas svijeta visio.” - Prve riječi,
Ecce lignum Crucis, koje predvoditelj slavlja sam pjeva dok se otkriva križ, bremenite
su smislom i prožete ozbiljnošću osjećaja koji ispunjaju srca tijekom obreda
Velikog petka koji je potpuno posvećen uspomeni na dramu Kalvarije. Premda se
melodija pomalo i postupno penje u in quo ..., tonus se ne mijenja, ostaje svečan ozbiljan
i sabran. U njegovoj kompoziciji treba obratiti pozornost na to da se stupnjevi
dotiču, gotovo su spojeni. Izbjegavaju se skokovi i preskakivanja koji su u suprotnosti
s nježnošću, veličinom i ozbiljnošću poziva antifone.
A onda se odjednom sve mijenja: Venite adoremus! Odgovor čovječanstva na ljubav
koja je podnijela muku, poklik koji spontano izvire iz srca: «Dođite, poklonimo
se». Izrazit melodijski zanos toničkog naglaska koji se na ton do uspinje modulacijom
preko tona ti, a koji je pripravljen spuštanjem početne neume climacus koja
služi kao prijelaz. Ushićen i snažan poklik prepušta mjesto glazbenom činu klanjanja
koji odgovara materijalnoj gesti pokleknuća: velika krivulja koja se spušta, široka
i blaga pri svršetku, s izrazito pjevnim adoremus - koji mirno završava u predanju
i klanjanju.
Trostruko ponavljanje te antifone, svaki put za jedan ton više, pridaje tom odgovoru
Venite adoremus, osobito u trećem navratu, odgovarajuću snagu predanja i klanjanja.
Skladatelj, dakle, osjećajući uglazbljene riječi u srcu, daje oblik svojim osjećajima
i izražava poruku na svoj vlastiti način koji je u potpunom skladu sa smislom
liturgijskoga teksta.
Antifona Crucem tuam adoramus Domine…
Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito
iz antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu:
Crucem tuam adoramus Domine: et sanctam resurrectionem tuam laudamus et glirificamus:
ecce enim propter lignum venit gaudium in universo mundo. “Tvome križu
klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta
radi nastade radost u cijelome svijetu.” U žalosti za Kristom na križu raspetim Crkva
se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljenja. Ova se antifona Crucem
tuam treba vinuti u velikom zanosu vjere kao odgovor na Gospodinovu ljubav.
Iz prvoga dijela ove antifone liturgija je posudila melodiju za poklik nakon pretvorbe:
Mortem tuam annuntiamus, Domine … «Tvoju smrt Gospodine naviještamo .....»
a na završetak poklika uzela je melodiju završne kadence iz antifone Hic est discipulus
meus (AM 256), koja se pjeva na jutarnjoj o blagdanu sv. Ivana apostola i
evanđelista, 27. prosinca.
U drugom dijelu antifone oduševljenje ustupa mjesto iskrenijem i dubljem razmatranju,
(osobito kod niskih nota) meditaciji o plodonosnom otajstvu Križa po kojemu
radost dolazi na svijet.
Ovdje prenašamo originalan znanstveni rad Katarine Koprek, studentice Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Radi lakšeg čitanja teksta za potrebe našeg bloga uklonili smo bilješke i primjere koji su sastavni dio znanstvenog rada. Svatko tko to želi, može ovaj tekst u originalu pročitati na: Gregorijanski napjevi Velikog tjedna
Post je objavljen 21.03.2008. u 07:00 sati.