Nekoć sam voljela veljaču.. Bila mi je najdraži mjesec... Moj rođendan, valentinovo, ljepše vrijeme... to su bile stvari koje sam obožavala... A sada... valentinovo.. uh najradije bi ga prespavala... A mjesec me podsjeća jedino na ispite... Već četiri godine nešto učim, i učim, i nikad nemam ništa od tih mjesec dana praznika... Kao ni sada... Već sam si isplanirala odavno kad ču izači na koji ispit, kad ču si uzet malo 'slobodno' za svoje najdraže razbibrige... i eto, opet ništa od toga... Ispiti se odužili, doma sam tako rijetko da jedva stignem pošteno sjesti za komp i pročitati mailove, blogove... I zato se nemojte bojati da mi fali baš toliko inspiracija... Fali mi slobodnog vremena bez grižnje savjesti što ne učim... I eto, prošlo već pola mjeseca...
Ne cmoljim doma što je sutra valentinovo. Nikad nisam cmoljila.. Čemu? Samo ne volim gledati sve one zaljubljene kako šeču okolo sretni.. Jer uvijek se sjetim NJEGA... baš uvijek.. i toga što je prošla još jedna godina mog života, a da se nisam pomakla s mjesta i konačno ga zaboravila.... Sjetim se i onih davnih dana kad sam ga vidjela svaki dan... kada smo provodili vrijeme na istom mjestu...kada sam lovila njegove poglede i po skirvečki ga gledala... kada sam se glupavo cerekala svaki put kad je prolazio... Sjetim se i onog valentinova kada me pogledao i tako se nasmiješio da mi je srce stalo.. znam, glupa uspomena, ali ipak mi je jedna od najdražih... I nikako da ju izbacim iz glave...
Još onih davnih dana srednje škole, frendica i ja smo uvijek bile svjesne da dolazi valentinovo... Svake godine bi imale neku novu želju, nekog novog dečka (barem ja, al sam bila zaljubljiva u to doba...) kojemu bi htjele biti blizu, s kojim bi htjele provesti taj dan... Ponekad mi to fali.. ta naša sposobnost sanjarenju bez velikih posljedica kada se ono nije ostvarilo... I te maštovite želje kojima bi kratile duge školske sate... Mislim da nam baš to danas fali... Uozbiljile smo se, jer to naše godine zahtjevaju, i ne maštamo više uzalud, valjda zbog straha od novih razočarenja... Gdje su ti davni dani kad nam to nije bilo bitno, kad nam je svaki san ispunjavao novi dan, kada se nismo bojale željeti nemoguče...
I zato, za dobra stara vremena, Ivana, što si želiš ove godine za valentinovo??? Ja ti želim nekog novog, dragog, dobrog, šlampavog i čupavog (da ne prekinemo tradiciju)... A sebi naravno želim njega... Bar jedan mali osmijeh da me zagrije u ove hladne dane...
Post je objavljen 13.02.2008. u 16:59 sati.