Na vjetriću krošnja hrasta
kao val se njiše.
Ispod krošnje Miško sjedi,
prvo pismo piše:
"Draga mama, tata, bako
i ti mala seko,
ja sam dobro, igram, skačem
kao šumski zeko.
Ptičice me jutrom bude,
Šarko glasno laje,
krava muza rano muče
iz djedove staje.
Na poljima zlatno žito,
plod mu naglo zrije,
suncem klasje obasjano
kao da se smije.
U daljini kosci marni
djetelinu kose;
vinogradi umiveni
od jutarnje rose.
U blizini rijeka teče
u kojoj se kupam.
Plivat ne znam, djed me drži,
a ja nogam' lupam.
Uzde imam i bič pravi,
u galopu jašim,
vjerujte mi, kao čudom,
konja se ne plašim.
O da znate, što je lijepo
tu u selu biti,
sa potoka skakutavog
bistru vodu piti.
Ne ću doći tako brzo,
tek pred samu školu -
leptiriće i krijesnice
hvatat ću po dolu."
Miško pismo završio,
na livadi spava,
mirisom ga okrepljuje
već sazrela trava.
Post je objavljen 13.02.2008. u 12:52 sati.