Iako zivimo u stoljecu karakteristicnom po masovnom nasilju,cak sistematskim nasiljima ogromnih razmjera,izrazenim u do tada nepoznatim pojavama globalnih ratova(svjetskih ratova),te primjeni masovnog sveobuhvatnog nasilja,ne samo prema protivnickim vojnicima nego i prema civilima(masovna bombardiranja gradova,cak do potpunog unistenja,ili primjena atomskog oruzja za masovno unistavanje zive sile),tj.brisanju granice izmedju ratnika i ratnog polja i civila,zena,djece,staraca i nemocnih i vojnika,kao i izmedju ratnih zona i civilnih oblasti zivota,pojave do kojih je doslo tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995.,unose u ovo masovno nasilje karakteristicno za XX stoljece nove momente,bacaju novo svjetlo na nasilje uopce.
Naravno,bacajuci svjetlo na nasilje uopce,na nacine i metode njegove primjene,na inventivnost koju su protagonisti nasilja pokazali vrseci nasilne akte,iskustvo agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bosnjacima,baca posebno svjetlo i na narod koji to nasilje koristi kao sredstvo ostvarivanja vlastitih politickih,ekonomskih,kulturnih i nacionalnih ciljeva.Taj narod su,u nasem slucaju Srbi,mada i Hrvati podlijezu istoj kvalifikaciji.
Od kako je u svijetu pocela da se razvija svijest da ni legitimne i legalne drzavne vlasti,odnosno drzave,za koje se smatralo da stoje izvan zakona,jer same proizvoe zakone,koji su odredjeni samo za ponasanja pojedinaca,takodjer moraju potpadati pod odredjene zakone i da njihovi akti mogu biti inkriminirani,razvilo se osjecanje i svijest,a zatim legislativa,koja je osudila odredjene kolektivne,drzavne i politicke postupke,kao kriminogene i kriminalne.Prvu takvu osudu"ZLOCINA PROTIV COVJECNOSTI"donijela je Deklaracija Francuske,Engleske i Rusije iz 1915.godine,a koja se odnosila na postupke vlasti Osmanske Turske prema Jermenima.
Cak i ranije,mada ne formulirajuci stav o zlocinu protiv covjcnosti,osudjeni su i podvedeni pod odredjenu vrst zakonskopg reguliranja,postupci nekih drzava i drzava uopce,prema ljudstvu,za vrijeme ratova.Radi se o Haskoj konvenciji koja je regulirala ponasanje drzava u ratovima,kako prema vojnim protivnicima i zarobljenicima,tako i prema civilima u okupiranim teritorijama.
Najznacajniji iskorak opce i pravne svijesti medjunarodne zajednice prema zlocinima koje vrse drzave,politike ili ideologije,te njima podrucne i od njih inspirirane i rukovodjene organizacije,nastao je u vezi sa odlukom pobjednika u II svjetskom ratu da organiziraju i provedu sudjenje ratnim zlocincima u Nurnbergu 1945.godine.U vezi sa tim sudjenjem bilo je potrebno i uveden je prvi puta u legislativu i u praksu pojam RATNOG ZLOCINA,a to je izrazeno u Statutu Medjunarodnog suda za ratne zlocine u Nurnbergu.Taj Statut u svojim tackama 6.,6A i 6C,odredjuje sta je to ratni zlocin i sta su izvori ratnog zlocina i zlocina protiv covjecnosti,te koji su to zlocini.Tu je jasno receno da je svako tretiranjestanovnika,grupa stanovnika ili pojedinaca,izvan opcih standarda ljudskog morala i svijesti o pravima covjeka i nastopjanja covjecanstva da osigura covjeka dostojan nacin zivota,a osoboto primjena mjera kao sto su:masovne deportacije,hapsenja,detencije i premjestanja stanovnika,posebno kada se radi o odredjenim nacionalnim,etnickim,rasnim i religijskim skupovima,zloupotreba ljudi u radnim logorima i prisilnom radu,onemogucavanje radjanja i odgoja djece,oduzimanje i deportacija djece,te masovne egzekucije i,uopce,ubijanje ljudi izvan ratnih dejstava,zapravo cin zlocina protiv covjecnosti i ratnog zlocina.
Ta svijest je do kraja izrasla i uoblicena u Konvenciji Ujedinjenih nacija o genocidu u kojoj se kaze da se zlocinom GENOCIDA ima smatrati svaki pokusaj da se:masovno istrebljuje odredjena,arbitrarno odredjena grupa ljudi,(tj.grupa koju je neko po svom filozofskom,religijskom,ideoloskom ili politickom kriteriju i izvan standarda ljudskih prava,odredio kao grupu ove ili one prirode i time je stigmatizirao i namijenio progonima)bilo da se radi o nacionalnosti,etnickoj grupi,rasnoj grupi,politickoj grupi,religijskoj ili kulturnoj grupi ljudi,da joj se onemogucava zivot u skladu sa njenom tradicijom,da joj se mijenjaju uvjeti zivota,njena socijalna,religijska,kulturna i prirodna okolina,kulturni status i svi drugi aspekti njenog zivota kao jedinstvene grupe ljudi.Na taj nacin covjecanstvo je odredilo novu vrstu zlocina,koji nije u vezi sa nekadasnjom prirodnom i spontanom barbarskom praksom,istrebljivanja ljudi,nego je nova,sofisticirana i organizirana,ideoloski i politicki fundirana i sistematskom upotrebom drzavne moci osigurana provedba istrebljenja odredjenih ljudskih grupacija.A to nema veze sa implicitnim primitivnim barbarizmom.Ima,medjutim,veze sa pojavom ideja o rasnoj,nacionalnoj,religijskoj ili kulturnoj supremaciji i jeste izraz primjene tih ideja,kojima sluze odredjeni rezimi,drzave,politicke ili vojne i policijske organizacije.
U vezi sa tim opcim stavovima i nacelima koja je covjecanstvo usvojilo i kao moralna i kao politicka i pravna nacela,bez kojih nema ljudskog napretka i zivota,valja nam reci da se ona u cijelosti mogu primijeniti na praksu koju su srpske politicke,drzavne i vojne snage primjenjivale u toku agresije i rata u Bosni i Hercegovini,te da se ista mjerila mogu primijeniti i na praksu koju su primjenjivale hrvatske politicke,drzavne i vojne snage u nasoj zemlji.O tome nema nikakve sumnje i nije potrebno uopce dokazivati da su masovni izgoni i deportacije,stvaranje logora za masovnu detenciju stanovnika,poduzimanje mjera masovnih egzekucija na najstrasnije nacine,masovno silovanje zena,zloupotreba zatvorenika i civila u ratnim operacijama i u radnim logorima,te redovite egzekucije zarobljenika,uz ubijanje i zloupotrebu djece,zatim sistematska unistavanja svih spomenika kulture i religije odredjenih naroda,u ovom
slucaju Bosnjaka,ZLOCINI GENOCIDA I ZLOCINI PROTIV COVJECNOSTI,kao i da njihovi pocinitelji moraju odgovarati prema medjunarodnim zakonima.
Pitanje koje se u vezi sa ovim postavlja jeste pitanje o tome kako se,u smislu zakona,moze tretirati masovno ucesce i podrska ovakvoj zlocinackoj praksi od styrne velikog broja stanovnika Bosne i Hercegovine,srpske i hrvatske nacionalnosti.Pitanje je svodivo na problem postoji li koektivni zlocin ili se zlocini koji su pocinjemi iu nasoj zemlji mogu svesti samo na individualne zlocinacke cinove.
Iskustvo suda u Nurnbergu pokazuje da pravnoj i moralnoj svijesti na kojoj je bilo utemeljeno djelovanje tog suda nije bio stran pojam kolektivnog zlocina.Na toj premisi su utemeljeni akti stavljanja van zakona nacisticke drzave,nacisticke partije,nacisticke politicke policije i specijalnih SS jedinica koje su uglavnom koristene u provodjenju akata koji su mogli biti kvalificirani kao akti genocida,te provodjenje denacifikacije svih clanova ovih politickih i drzavnih organizacija.
U nasem slucaju mi ostavljamo izvan upitnosti i smatramo dokazanim cinove zlocina genocida i zlocina protiv covjecnosti,ucinjene u Bosni i Hercegovini za vrijeme proteklog rata od strane Srba i Hrvata,organiziranih u tadasnju nelegalnu i nelegitimnu Republiku Srpsku i Herceg Bosnu.Isto tako,smatramo izvan pitanja i cinjenicu da je bilo masovne podrske i ucesca i Srba i Hrvata u tim aktima i da svi oni moraju biti pravno sankcionirani.Ono,pak,sto nas interesira u ovom slucaju,jeste pitanje o tome zbog cega se sve to dogodilo,sta su dublji povijesni,socijalni i sociopsiholoski uzroci pojavama masovnih zlocina pocinjenih od strane velikog broja nasih susjeda,sa kojima smo oduvijek mirno zivjeli,Srba i Hrvata prema Bosnjacima.
Karakteristicno je,a to je opca spoznaja vezana za odnos nasilnika i zrtve,da se zrtva svagda zatice iznenadjena nasiljem koje se vrsi nad njom.Posljedica je to cinjenice da se nasilje obicno smatra,a i mora smatrati,necim nenormalnim,civilizacijski i kulturno,moralno i pravno nedopustivim,te da ga se iskljucuje,svagda kada se imaju u vidu normalne komunikacije i problemi medju ljudima i njihovim zajednicama.K tomu treba dodati i cinjenicu da ne samo zrtva,nego i sam nasilnik,dobro znade da je nasilje nedopusteno,te ga prikriva,prikrivajuci namjeru,zatim pripreme i najzad samo neposredno izvodjenje nasilja,svagda ga kamuflirajuci u svim mogucim aspektima u kojima se ono moze vidjeti i spoznati,odnosno predvidjeti.Tako se zrtva gotovo svagda nalazi zatecena,a time onemogucena da bilo sta efikasno ucini u ime svoje zastite,za agresiju i nasilje,koje je vrseno u Bosni i Hercegovini i to prije svega nad Bosnjacima,a vrsili su ga Srbi(najvise i sistematski)i Hrvati(u manoj mjeri i manje sistematicno,vjerovatno su bili manje mocni i jer su bili vise pod neposrednim nadzorom medjunarodne zajednice od koje su ovisili,te su o njenim misljenjima morali voditi racuna vise nego Srbi),takodjer je karakteristicno da je zrta bila portpuno iznenadjena.Mislim time prije svega na narod,na ljude svakodnevnog zivota i iskustva.
Politicari su isto tako bili iznenadjeni,mada su imali znakova upozorenja,pa cak i direktnih prijetnji(Karadzicev govor u Skupstini Bosne i Hercegovine je po tome bio najkarakteristicniji),koje su najavljivale unistenje bosnjackog naroda i drzave,ukoliko taj narod odluci onako kako to ne odgovara Srbima i to
svim Srbima u bivsoj Jugoslaviji,a ne samo Srbima u Bosni i Hercegovini,koji,nota bene nikada nisu bili protiv Bosne i Hercegovine do ovog zadnjeg rata.Bilo je to za normalno misljenje toliko apsurdna prijetnja,toliko suprotna svakom civilizacijskom,kulturnom,moralnom i pravnom nacelu,nasem kolektivnom iskustvu zajednickog zivota u Bosni i Hercegovini,da niko nije uzimao ozbiljno tu prijetnju.Nazalost,trebalo je cekati jedva tri mjeseca da se ona pokaze potpuno realnom i da postane nasa svakodnevna stvarnost,tj.da bude pokusano unistenje drzave i zemlje Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda Bosnjaka.
Dakle,kao u svim prethodnim slucajevima masovnog,prethodno planiranog,ideoloski,politicki i psiholoski pripremljenog nasilja,i u slucaju nasilja nad Bosnom i Hercegovinom i nad Bosnjacima i osobito uzasnog nasilja koje je izvrseno nad Bosnjakinjama,zrtva je ostala nepripremljena,iznenadjena i gotovo paralizirana,a njeno osnovno osjecanje i stav bio je iznenadjenost,nevjerica i zacudjenost,koja je jos vise paralizirala svaku mogucnost njenog efikasnog otpora.
Kada sve ovo imamo u vidu,postavlja se pitanje,sta je to,pored uobicajenih i do sada uocenih karakteristika ove vrste zlocina,tj.masovnih zlocina protiv civilnog stanovnistva,koje su u svjetskoj literaturi opisane(osobito u istrazivanjima o Autoritarnoj licnosti i psihosocijalnim i drustvenim osnovama fasizma u Njemackoj)novo je sto je agresija na Bosnu i Hercegovinu donijela i otkrila svjetskoj znanosti i humanistickoj misli,te sta su razlozi za ovu originalnost i inventivnost srpskih zlocinaca,u odnosu na do sada spoznate uzroke,motive i nacine izvrsenja zlocina protiv covjecanstva,odnosno covjecnosti,dakle protiv covjeka kao takvog.
Da li cinjenica,da takve zlocine vrse Srbi i to masovno kao narod,a ne samo kao pojedinci,te da su zrtve takvih zlocina muslimani,a prije svega Bosnjaci,kao najrazvijeniji dio muslimanske populacije na tlu bivse Jugoslavije,ima nekog udjela i znacenja u genezi ovih zlocina,ili se radi o necemu drugome.Da li povijest razvoja srpske nacije,njen etnicki sastav i tradicija,njena etnogeneza i karakteristike,koje su etnolozi,etnografi i antropolozi zapazili i opisali,(Cajkanovic,Djordjevic,Cvijic,Filipovic,Vlahovic i dr.)imaju neku ulogu u tome sto se zbivalo i kako se zbivalo.Da li etnokarakteristike i obicaji,izrazeni u najranijim mitskim i prethistorijskim,te kasnijim mitoloskim i historijskim idejama i shvatanjima kod Srba,imaju u tome neku ulogu i objasnjavaju tipove i karakter zlocina,ostaje da se vidi.
Zlocini su takvi i takve vrste,razlozi za njih su toliki izvan svega racionalnog i smislenog,u ljudskom smislu naravno,da ih treba posebno prouciti i komentirati.Osobito su u tom pogledu interesantne dvije karakteristike zlocina koji su vrseni u Bosni i Hercegovini.To su pojave masovnog sadizma i osobito klanje zrtava,odnosno ubijanje hladnim oruzjem,te pitanje masovnog zlocina nad zenama,a posebno masovne primjene sistematskog silovanja zena.Kakav racionalni smisao to ima,bez obzira kako iracionalni korijeni tih pojava mogu da budu.
Psihologija svakog covjeka,pa i svakog naroda rezultanta je ukupnih uvjeta njegovog zivota,njegove osobne i kolektivne povijesti koncentrirane u oblicima psiholoskog dozivljavanja i deponovanja iskustva u kolektivnoj ili individualnoj svijesti,naslijedja i obicaja koji se prenose,te pokusaja mitoloske ili racionalne obrade tog naslijedja,izrazenog u odredjenim vrstama nacionalnih mitologija i ideologija.
Kada se radi o bilo kojem narodu,a zato su osobito karakteristican slucaj Nijemci,cije je masovno podrzavanje fasizma i nacizma bilo predmet mnogih sociopsiholoskih i filozofskih studija,zapazeno je da izvjesne karakteristike njemackog naroda,koje vuku korijen iz najranijih perioda njegove povijesti,a osobito karakteristika krajnje kolektivne discipline,spremnosti da se zrtvuje i postovanje autoriteta,a osobito vrhovnog autoriteta koji je izrazen u drzavi i njenom poglavaru,imaju velikog udjela u genezi tako drasticnih pojava kao sto su prakticiranje ideja rasizma,fasizma i nacizma,a osobitio antisemitizma.Te pojave su toliko suprotno svemu normalnom i racionalnom u iskustvu ljudi,pa i Nijemaca,da je nevjerovatno kako je moguce da budu,kao racionalna teorija,ideologija i drzavna politika,te kao stravicna praksa,prihvacene i prakticirane od mase ljudi.Objasnjenje za to bespogovorno prihvatanje onoga sto je inace suprotno svakom smislu,nalazi se u osobini prihvatanja autoriteta uopce,a posebno autoriteta drzave,kao zadnjeg i najbitnijeg razloga postojanja i djelovanja,koje je kod Nijemaca odvajkada razvijeno.Tako je nastala teza da se u svakoj njemackoj obitelji radjao neki mali Hitler.To je bilo objasnjenje inace nerazumljive pojave da je jedan visoko civiliziran i kultiviran narod,narod koji je dao bezbroj velikih i za covjecanstvo bitnih ljudi i stvaralackih rezultata koji sluze svim ljudima,mogao bez pogovora i pobune,bez odbijanja ili cak i sa svojevoljnim ucescem i podrskom,pomagati jedan program,koji je bio vise nego barbarski,koji je u svakom pogledu bio neljudski.
Kada se radi o Srbima,valja zapaziti da su u pojavama masovnih zlocina i onome sto se oko tih zlocina ideologijski i psihologijski dogadjalo,zamjetne neke ideologijske,religijske i mitoloske predstave,koje stoje u nesumnjivoj vezi sa zlocinima,a koje su uobicajene kod Srba,odnosno predstavljaju okosnicu njihove nacionalne mitologije i ideologije iz koje je direktno derivirana njihova politika i njihova povijesna praksa.
Prije svega,kod Srba postoji jedna mitoloska pretpostavka misljenja o sebi i vlastitoj povijesnoj ulozi,a to je da su Srbi svojevoljno odabrali"Carstvo
nebesko tj.da njihov poraz na Kosovu,koji je,izmedju ostalog,bio posljedica i vec potpunog rasula nekadasnje drzave Cara Dusana(Car Dusan se proglasio za Cara i pokazao ambiciju da na prostorima Balkana naslijedi ulogu Vizantije u vrijeme kada je Vizantija bila u teskoj krizi i kada je u Konstantinopolisu nastalo,Latinsko Carstvo i vladali Genovljezni).Iz te premise,koja je trebala da objasni vise razloge njihovog poraza,izveden je zakljucak da,kako god su se iz historije povukli i optirali za nebesko carstvo,cija je slika na zemlji njihova Svetosavska Crkva,tako oni imaju pravo i da se povrate na zemlju i da nastave ondje gdje su zaustavljeni,a to je da budu,slicno Caru Dusanu,gospodari Balkana.Na taj nacin oni su sebe oslobodili obaveze da postuju povijesne i ljudske zakone i da se smatraju izvan njih,tj.oni su stvorili mitologijski i transcedentni osnov da se proglase za narod koji ima visu,nebesku izvanljudsku misiju i prava.
Kada se te premise povezu sa cinjenicom da je njihova Svetosavska Crkva bila ne samo duhovno srediste i centar odrzavanja i sirenja ortodoksnog krscanstva,nego i supstitucija za drzavu,tj.da je bila manje krscanska,a vise Svetosavska i srpska Crkva,da se ideja srpske drzave i njene obnove odrzavala putem Crkve i kroz nju,te da je srpska nacija formirana upravo asimilacijom razlicitih etnosa kroz Svetosavsku Crkvu,koja ih je ujedinila u Svetosavlju i dala im jedinstven jezik(crkvenoslavenski i zatim i srpskoslavenski,odnosno suvremeni srpski),tada se,kombinacijom etnickih osobina i karakteristika onih etnosa koji ce kao rezultantu imati srpstvo,kakvo ulazi u XX stoljece,mogu razumjeti neke osobine koje Srbi pokazuju zadnjih dvije stotine godina.
Naime,kada se razmislja o nekim izrazitim karakteristikama sociopsiholoskih ponasanja Srba,kao sto su neupitno srpstvo,veliki stupanj njihove psiholoske i ideologizacijske homogenizacije,zatim odsustvo svakog kritickog stava prema negativnoj praksi u odnosu prema drugim narodima i adoracija drasticnih cinova kao najviseg ispoljavanja srpstva(slavljenje atentata,muckih ubistava(nozi iz potaje),oruzanih napada,hajducije i pljacke,te prevare i obmane kao opravdanih i specificnih metoda kojima Srbi ostvaruju uspjesno svoje ciljeve),onda se moze doci blize istini i spoznaji o sociopsiholoskim osnovama onoga sto je za sve nas i za cijeli civilizirani svijet bilo nevjerovatno.
Nevjerovatno je,naime,kako je moguce da jedan narod,a na kraju XX stoljeca,racionalno,ideologijski priprema,politicki elaborira i organizira,te organizacijski i prakticno ostvari namjeru da drugi narod istrijebi,da ga eliminira sa odredjenog teritorija na kojem taj drugi narod oduvijek i uporedo sa Srbima zivi,da uniste sve znakove njegovog postojanja i da to izvede najdrasticnijim metodama,koje jedino omogucavaju da se takvi barbarski ciljevi ostvare u kratkom vremenskom periodu.Srbi su duze vremena prije raspada bivse Jugoslavije,ciji su raspad i oni zeljeli i organizirali(Jugoslavija je bila greska,mi smo sa njom izgubili Veliku Srbiju),zapravo natjerali druge narode i povijesne zemlje da se povuku iz nje,zapoceli sistematskim akcijama sotonizacije i stigmatizacije npr.muslimana kao opasnih za Srbe,opasnih za zapadnu i krscansku civilizaciju itd.Ta ideologizacija i homogenizacija,te stvaranje osjecaja straha i ugrozenosti od muslimana koji se,eto,mnoze i sire,a svi su fundamentalisti i jedva cekaju da ovdje uvedu serijatsko pravo itd.,pracena je i odredjenim politickim i zakonskim aktima,kao sto su zabrane odredjenih vrsta oblacenja kod zena,zatim gradnje kuca sa avlijskim zidovima,potom ispoljavanje islamske vjerske i kulturne,te obicajne tradicije,sto je sve bilo samo priprema za konacni obracun koji je planiran.
Zatim su pocele pripreme i organiziranje policijskih formacija za unistavanje muslimana.
Poznato je da su i prije izbijanja rata u Bosni i Hercegovini,srpska policija i vojska pripremale specijalne jedinice,sastavljene od patoloski usmjerenih kriminalaca i dusevnih bolesnika koji su regrutirani iz policijskih dosijea i psihijatrijskih klinika,koji su uvjezbavani u logoru Manjaca i na drugim mjestima u osobito drasticnim nacinima mucenja i pogubljenja ljudi,a koji su trebali biti upotrijebljeni kao okidac na pusci istrebljenja muslimana.
Tako je stvoren zlocinacki plan,pripremljeni ljudi za njegovo ostvarenje i preduzete ideoloske,politicke i organizacione mjere za uvlacenje sto je moguce vise obicnih ljudi u takva djelovanja.
Poznato mi je,iz dnevnika jednog zarobljenog oficira JNA,da su oni imali specijalni zadatak da natjeraju i navedu svoje vojnike da postupaju okrutno prema svojim komsijama muslimanima(radi se o okolici Prnjavora),te da su neki pruzali otpor takvim namjerama oficira,na sto se taj oficir zali u svome dnevniku.Ako se tome doda i etnografskoj i etnoloskoj literaturi opisana sklonost Srba za drasticne postupke,kao sto su klanja ljudi,ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i zenama,cesti incestualni odnosi i seksualno iskoristavanje djevojcica i djece,tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su dosli do izraza u ratu,i to izvorima utemeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda,koji su masovno dosli do izrazaja tokom agresije i genocida kojeg su Srbi izvrsili nad Bosnjacima u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995.godine.
Takve slicne osobine nalazimo i kod nekih Hrvata(Hercegovina),koji u svojoj genezi imaju elemenat vlaske etnogeneze.Sve to dalo je onu karakteristicnu varijantu srpstva XIX i XX stoljeca.
Za njih su opisani obicaji povecanog broja cedomorstva,zatim ubijanje staraca i starica time,sto ih se odvodi u sumu i ostavlja tako da skapaju ili da ih rastrgnu divlje zvijeri.Za njih su opisani i obicaji ritualnog klanja,sto je i inace cesto kod stocara,kod kojih je zivotinja od koje zive tabuirana,za njih su to ovce,dok se klanje onda primjenjuje na ljude,pa je najcesci obicaj usmrcivanja neprijatelja,kod tih ljudi,upravo njihovo usmrcivanje rezanjem grla.To je dokazano i u II svjetskom ratu,kada su cetnici u Bosni i drugdje upravo izvrsili najvise ubijanja tim nacinom.Kada se ovo ima na umu,onda se mogu razumjeti,inace,za normalne ljude nerazumljive pojave nasilja takvih razmjera i izvrsene takvim metodama.Osobito je karakteristicno ono sto su ti ljudi ucinili prema zenama muslimanske vjere tj.prema Bosnjakinjama.Masovno i sistematsko silovanje tih zena,koje je bilo organizirano i sistematicno provodjeno,kao mjera prevencije radjanja,jer je normalna pretpostavka da takva zena stice odvratnost prema samom cinu seksualnog odnosa i prema radjanju djeteta,bilo je izmedju ostalog i polje postizanja licne i kolektivne satisfakcije u odnosu na jedan narod koji ima drugacije seksualne i familijarne odnose.
Sve to kompletira sociopsiholosku sliku jednog naroda,jedne tradicije i jednog ponasanja,te ukazuje na to da je neophodno dugotrajno i sistematsko sociopsiholosko lijecenje tih ljudi.Takvo lijecenje moze im dati samo stroga primjena zakona od strane pravne drzave i demokratska praksa u drustvenim odnosima.A da bi to bilo moguce,neophodna je katarza za taj svijet.U socijalnim relacijama takvu katarzu,bas kao i u drevnim tragedijama,moze donijeti samo poraz glavnih junaka takve prakse,nositelja teznje da se tako postupa.
Post je objavljen 13.02.2008. u 11:41 sati.