Eh, drugarice i drugovi, nadam se da nemate ništa protiv da vam se obratim, a da pritom ne spominjem zločinačku organizaciju koja upravlja ovom zemljom čije dupe slovenci još uvijek nisu razradili kako treba.
Morao sam to izgovoriti ispravno kako bih se oslobodio svih mogućih kletvi Ivinog čukundede vrača koji je prvih 100000 eura zaradio preuređivanjem i iznajmljivanjem starih wigwama uz more bledolikim turistima, a ponekad bi progledao kroz prste i onima koji inače ne koriste Coperton.
Znam, pretjerao sam. Nisu oni zločinci samom činjenicom što produbljuju agoniju milijunima ljudi svojim promišljenim postupcima koji se mjesecima kuju u parlamentu. Mogu oni i gore, ali za to čekaju bolja vremena.
Koliko daleko su spremni ići uvjerio sam se noćas. Naime, već par dana osjećam nepodnošljive bolove u predjelu lijevog ramena. Moram vam priznati da me takva situacija zatekla nespremnog i da sam počeo lagano paničariti prisjetivši se kako se Račan non-stop držao za to isto rame. I već sam se bio pomirio da odlazim, te počeo razmišljati u koju grobnicu da me smjeste, koliki će biti trošak ukopa, kome sam bio i tko će meni doći, želim li bonus trubača i ako želim, kojom melodijom da me isprati.
No, ništa od toga. Barem ne još neko vrijeme. Noćas sam otkrio da za bolove u mom ramenu, a i duši nisu krive nikakve vradžbine, niti posjeta vanzemaljaca, već savršeno koordinirana akcija specijalnih postrojbi MUP-a protiv blogera s greškom. Uspavali su me u trenutku dok sam igrao džepni biljar šetajući rivom i ugradili taj jebeni čip za romantiku u rame. I potrajalo je to jedno vrijeme dok nisam skužio taj čudni rez od dva centimetra povrh leđa, a primijetio sam i da volim mirisati cvijeće, poklanjati ga ženama, govoriti im lijepe riječi, te da idući sex ne želim prije braka.
U strahu da se to ne dogodi i njima, neki od mojih kolega blogera pogasili su blogove ili su ih zamrzli do daljnjega. Mislim, tko ih jebe kad nemaju muda ponijeti taj teret. A i sebični su. Misle samo kako će izgledati cool u očima drugih ljudi, te kako je stvarni sirovi svijet sve što im treba kako bi opstali. Na rubu plača, dok u krvavim rukama držim ovaj čip, jecam : "Jebite se, vi stvarni ljudi!"
Danas mi je, dok sam među zubima prevrtao komadiće puretine, na pamet pao Gene Hackman. Nemam pojma kako, niti zašto. Najviše ga pamtim po rolama u "No way out", "Superman" i "Unforgiven" filmovima. Možda je to nekakva interakcija unutar mog uma koja mi sugerira osvetu prokletniku Frogu koji mi se jutros javio iz Splita dok je čekao zrakoplov za Berlin, a sama osveta se temelji na bolnoj činjenici da mi je tek dan poslije emitiranja rekao za "Thelmu & Louise". Uzeo sam TV program, listam ga i čekam. Vratit će se gad ovih dana, a ja sam tu i čekam. Strpljivo.
Btw, izrazio bih iskreno suosjećanje Tonyju Cetinskom koji je ovih dana uz ženinu pomoć dokazao kako to nije on bio na slikama, te bih, isto tako, pozdravio Zdravka Škendera koji je ovih dana u Sloveniji kupio nove gume za svoj BMW peticu jer su tamo jeftinije.
Post je objavljen 13.02.2008. u 03:24 sati.