mislim ljudsko tijelo. vodenasto i nabreklo i nikakvo i osuđeno na rok trajanja. ne događa se ništa iako intenzivno sanjam, imam samo to tijelo za izdržati, rastezanja i skupljanja i puka bivanja. trebam izaći negdje nekako promoliti ali ne silazim s uma ni u kojem času, mogu se braniti ledenom distancom ali osobno me pogađa ranjena, osušena noga starice u dućanu, protuvoljno je zamišljam nagu jer tuđe tijelo u bilo kojem stanju je ipak podnošljivije, apstraktnije od vlastitog, kojeg treba omamiti i dovesti ponad muljevite dubine, jednom odlučnom mišlju učiniti lakšim od sudara trepavica pri treptaju.
a sad me ispričajte, tek je devet sati
prošlo valentinovo (awwwwwwww)
pod rizikom da se razgalim u patetici kao hedonističko prase u blatu, svečano i neodređeno ću zahvaliti svojim prijateljima ili ljudima u širem smislu, neki čitaju, neki ne, neki živi, neki ne toliko, da su potpornji ideje koja zna da će se urušiti, no ipak se trsi. u ime slobodnog pada.
Post je objavljen 14.02.2008. u 21:07 sati.