No, ti, Filotea, želiš da te u poniznosti povedem dalje; jer sve ono što sam ti govorio gotovo je prije mudrost nego poniznost: sad ću, dakle, otići korak dalje. Mnogi ne žele niti se usuđuju razmišljati o posebnim milostima što im ih je Bog dao, da se zbog toga ne bi uzoholili, no u tome se, dakako, varaju; naime, kao što kaže anđeoski naučitelj, istinski put do ljubavi Božje vodi kroz promatranje Božjih dobročinstava, i što ih bolje budemo upoznali, više ćemo Boga ljubiti; a kako nas posebne milosti osobno dotiču, moramo ih i pozornije promatrati.
Uistinu, ništa nas pred njegovim milosrđem ne može više poniziti nego mnoštvo njegovih dobročinstava, kao što nas ništa ne može više poniziti pred njegovom pravdom nego množina naših grijeha. Pogledajmo što je sve on učinio za nas a što smo sve mi učinili protiv njega; kao što potanko pretresamo svoje grijehe, tako potanko pretresimo i njegove milosti. Ne treba se bojati da ćemo se uobraziti zbog onog što je Bog učinio u nama, budemo li spoznali da nije od nas ono što je u nama. Da li mazge manje zaudaraju i jesu li manje trome ako ih natovarimo skupocjenim i mirisnim kneževim stvarima? Što je to dobro u nama a da ga nismo primili? Pa ako smo ga primili, zašto da se oholimo? Naprotiv, živo promatranje primljenih milosti čini nas poniznima; jer znanje uvijek postaje zahvalno priznanje. No, ako se zbog milosti kojima nas je Bog obdario u nama probudi taština, nepogrješiv ćemo lijek naći pretresemo li svoju nezahvalnost, nesavršenost i bijedu; promotrimo li što smo radili dok Bog nije bio s nama lako ćemo shvatiti da ono što činimo dok je on s nama nije od nas ni po nama. Tako i Sveta Djevica priznaje da joj je Bog učinio djela veoma velika, ali samo zato da bi se ponizila i Boga veličala, pa kliče: Veliča duša moja Gospodina... Jer velika mi djela učini...
Često znamo reći kako nismo ništa, da smo bijeda, otpad svijeta; no, zaista bi nas ražestilo kad bi nas netko uzeo za riječ i nazvao nas onako kako smo sami sebe nazvali. Naprotiv, pretvaramo se kao da bježimo kako bi ostali trčali za nama i tražili nas; ponašamo se kao da bismo htjeli biti posljednji i sjediti na zadnjem mjestu, no činimo to zato da bismo bolje prošli i dobili mjesto na čelu stola. Prava se poniznost ne pretvara i ne služi se poniznim riječima; ona ne nastoji samo prikriti ostale krijeposti nego se i sama želi sakriti; kad bi joj bilo svojstveno lagati, pretvarati se i bližnjega sablazniti, tada bi rađala drskim i oholim djelima da se njima pokrije i u njima živi potpuno sakrivena i nepoznata.
Evo, dakle, kako ja o tome mislim, Filotea: ili nemojmo uopće izgovarati ponizne riječi, ili, ako ih govorimo, recimo ih s iskrenim unutarnjim osjećajem i neka nam na jeziku bude ono što i na srcu; ne pretvarajmo se kako želimo biti posljednji ako to u srcu zaista ne osjećamo. U tom pravilu nema iznimaka: jedino želim dodati kako nam uljuđenost ponekad nalaže da prednost damo onome tko ju očito neće prihvatiti, no ovdje nije riječ o dvoličnosti ni o lažnoj poniznosti; u tom slučaju sama ponuđena prednost začetak je počasti, a to što mu je ne možemo dati u cijelosti ne znači i da činimo išta loše time što mu nudimo njen začetak. Isto vrijedi i za riječi počasti ili poštovanja koje se ne čine istinitima; one su to ipak dovoljno ako je u srcu onoga koji ih govori istinska želja da časti i poštuje onoga kome su riječi upućene; naime, iako riječi pretjerano ističu ono što smo zapravo htjeli reći, ne činimo nikakvo zlo rabeći ih, ako to običaj zahtjeva. Želio bih da izgovorene riječi što vjernije odražavaju naše osjećaje, tako da uvijek i posvuda budu izraz iskrenosti i čistoće. Zaista ponizan čovjek radije bi da drugi o njemu govore kako je bijedan i ništavan nego da to sam za sebe kaže; u najmanju ruku tome se ne protivi, već sve prima spremno i otvoreno; jer, kako zaista u to i vjeruje, lako mu je prikloniti se takvu mišljenju.
Mnogi kažu kako unutarnju molitvu prepuštaju savršenima jer nečeg takvog sami nisu dostojni; drugi pak vele kako se ne usuđuju često pričešćivati jer se ne osjećaju dovoljno čistima, a neki se boje kako će zbog svoje velike bijede i nesavršenosti nanijeti sramotu pobožnosti ako je se prihvate. Neki, opet, ne žele svoj dar upotrijebiti da bi služili Bogu i bližnjemu, jer, kažu, dobro poznaju vlastitu slabost pa se boje da će se uzoholiti postanu li sredstvom kakvog dobra te da će izgorjeti budu li osvjetljivali druge. Sve je to izvještačenost i ne samo lažna nego i zlobna poniznost kojom se lukavo i podmuklo blate Božje stvari, ili se u najmanju ruku pod plaštem poniznosti pokriva samoljublje, kolebljivost i lijenost. Zaišti od Gospodina, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina, reče prorok nesretnom Ahazu, a ovaj mu odgovori: Ne, neću iskati i neću iskušavati Gospodina. Kojeg li zlobnika! Pretvara se kao da jako štuje Boga a zapravo, hineći poniznost, traži izliku za to što ne teži milosti na koju ga božanska Dobrota poziva. No, zar ne vidi da je oholost odbiti milost što nam je Bog daje? Zar ne vidi da nas Božji darovi obvezuju da ih primimo te da je poniznost u tome da se pokoravamo i što točnije vršimo njegove želje? Bog želi da budemo savršeni, da se s njime sjedinimo i da ga nasljedujemo što više možemo. Ohol čovjek zanosi se sobom pa se ničega ne usuđuje latiti, a poniznik je to hrabriji i smjeliji što je svjesniji svoje slabosti, jer se oslanja samo na Boga koji svoju svemoć proslavlja u našoj nemoći i svoje milosrđe uzvisuje u našoj nevolji. Treba se, dakle, ponizno i sveto usuditi činiti sve što naši duhovni voditelji ocijene dobrim za naš duhovni napredak i rast.
Očita je ludost misliti da znaš ono što ne znaš; nesnosna je taština pokazivati mudrost u onom što sama vidiš da ne razumiješ. Što se pak mene osobno tiče, ne bih se rado pravio mudrim ni u onome što znam, kao što se u tome ne bih htio ni prikazivati neznalicom. Kad to ljubav zahtjeva, moramo bližnjemu prenijeti ne samo ono što je nužno za pouku nego i ono što će mu donijeti utjehu; jer poniznost koja skriva i pokriva krijeposti kako bi ih sačuvala, te iste krijeposti jasno pokazuje kad to ljubav zapovijeda, i time ih uvećava, usavršuje i uzvisuje. Po tome je slična stablu s Tilskih otoka koje noću stisne i ne otvara svoje krupne cvjetove sve dok zora ne svane, pa tamošnji stanovnici vele kako cvjetovi noću spavaju. Isto tako i poniznost pokriva i skriva sve ljudske krijeposti i savršenosti i pokazuje ih samo radi ljubavi koja nije krijepost ljudska nego nebeska, nije ćudoredna već božanska, ona je pravo sunce svih krijeposti, nad kojima uvijek treba stajati; zato je svaka krijepost koja je na štetu ljubavi nedvojbeno lažna.
Ne želim se praviti ni ludim ni mudrim; jer, dok mi poniznost brani da se pravim mudrim, jednostavnost i prostodušje mi isto tako priječe da se pravim ludim; dok je taština suprotnost poniznosti, prijetvornost i prenemaganje suprotnost su prostodušnosti. To što su se neki veliki sluge Božji pravili ludima da bi svijetu bili odbojniji vrijedno je divljenja ali ne i nasljedovanja; oni su, naime, to činili iz opravdanih ali sasvim posebnih razloga, tako da iz toga nitko ne može za sebe izvući pouku. A što se tiče Davida, ako i jest plesao i skakao oko zavjetnog kovčega više no što je pristojno, nije to bilo zato što bi se pravio ludim; činio je to sasvim prostodušno i bez ikakve prijetvornosti, njegove izvanjske kretnje bile su sukladne izvanrednoj i prekomjernoj radosti kojom mu je srce bilo ispunjeno. A kad ga je žena Mikala prekorila zbog ludovanja nije se uvrijedio zbog poniženja već je i dalje bezazleno i iskreno izražavao silnu radost i time pokazao kako je za svoga Boga spreman trpjeti i izrugivanje. Zato, kažem ti, ako te zbog djela prave i iskrene pobožnosti budu smatrali niskom, odbojnom ili ludom, poniznost će ti donijeti radost zbog tih blaženih pogrda, jer nisi kriva ti, nego oni koji ti se izruguju.