Jučerašnji dan dokazao mi je da postoji vrijeme u životu kad se roditelji moraju pomaknuti u stranu, da bi djeca preuzela novo vrijeme za sebe.
Suočena s dvije izjave svoje desetogodišnjakinje i obje u istom danu, shvatila sam da mi ne preostaje drugo nego ispred Provi staviti ex i otići u mirovinu, kao i moj dragi prijatelj, nekadašnji Pataren.
Imala sam i ja deset godina. Imala sam i simpatije u razredu (i izvan razreda, aha), obično je sve završavalo na pogledavanju, samo hrabriji su u klupama ostavljali pisamca. Znam da bih tada propala u zemlju da je netko saznao tko mi se sviđa. U petom razredu. Zaljubljena do groba, tada i nikad više. E, koliko je vode od tada proteklo... No, to nije bitno za ovu priču.
Znam da moja malecka ima dečka. Povjerava mi se, pokazuje mi poruke koje razmijene mobitelom i nemam ništa protiv toga. Jednom sam je pitala kako to izgleda imati dečka (mama se ne sjeća), a ona mi je odgovorila da to znači da su zajedno pod odmorom, da se dopisuju i da joj on svaki dan kupuje čokoladice, pa ona ne mora trošiti svoje novce. Ok, enigma oko toga kako uspije sačuvati džeparac bila je riješena. Ostala je činjenica da već u toj dobi postoji ono urođeno u ženi da iskoristi muškarca do zadnjeg novčića.
Ali, dolazim jučer s posla i ona me dočeka sva zabrinuta. "Mama, mislim da on ne shvaća ozbiljno našu vezu. U četvrtak je Valentinovo, baš da vidim što će. Nedostaje mi ljubav." ??????????? Ljubav? Mojoj malenoj, mojoj curici, mojoj bebici nedostaje ljubav? Već? Zar to nedostajanje počinje tako rano? I nikada ne završava? Prvi poriv mi je bio... idemo mi do tog malog, polomim mu ja noge, pa će shvatiti ozbiljno vezu s mojom kćeri... Ma nisam. Pokušala sam joj što mirnije objasniti sve zablude vezane uz tu čudnu stvarčicu i svoj monolog završila zaključkom: zaljubiti ćeš se još tisuću puta u životu i svaki put ćeš misliti da je to najozbiljnije na svijetu. Da je meni netko u petom razredu rekao da se neću udati za Alena, bio bi mi smrtni neprijatelj cijelo jedno polugodište. Jer, već drugo, mladoženja je imao novo lice.
Iskreno, tek u posljednje vrijeme vidim da nemam spremne odgovore na neka njena kompleksna pitanja. Ponekad se bojim da će je moj odgovor razočarati. Ne želim joj uništiti iluzije, znam da će u životu doživjeti još tisuće padova i ne znam kako to spriječiti. Možda je baš u tome bit svega. Neke stvari mora proći sama. Na žalost, već ih počinje prolaziti.
A da, dugujem još jednu njenu izjavu. "Svi u razredu imaju svoj blog. Jel' znaš što je to? Hoćeš mi ga pomoći napraviti?" Na ovo je mama imala odgovore, pretpostavljate. Pravljenje bloga odgodila sam za danas. Pomisao da će u ovom svijetu biti i moja djevojčica me plaši. I nisam sigurna da joj to želim. Ovdje su meni dragi ljudi. Ali, nisu svi dragi. A ja ne želim ni misliti na to što su oni manje dragi u stanju napraviti. Ne mogu ići po svijetu i lomiti ljudima noge. :)
Dakle, nisu li ovo dovoljno dobri razlozi da se proglasim exProvi? Stižu neki novi klinci.
Post je objavljen 12.02.2008. u 11:55 sati.