Pregled posta

Aftermezzo

(autor fotografije je Branko Rožman)


Nula

Ne, naravno da nemam pojma. A opet, prilično sam siguran kako su prozori bili vlažni od magle, a posljednji svijetloplavi autobus zastao je u pustoj ulici, baš tamo između stare bolnice i skretanja za Aleju Maksima Gorkog.
Kroz maglu se vidio razliveni mutni mjesec, a uz rub pločnika bile su zaostale hrpe snijega prekrivene smogom i prljavštinom.
U mraku su gorjela samo stara ulična svjetla i prozorčić pekare.
Tata je, možda, sjedio na klupi pod golim granama kestena i pušio.
Mama se, možda, iscrpljeno nasmiješila.
Ja sam, sigurno, vrlo glasno zavikao.
U tome nije bilo baš nikakve simbolike.


Između

Lako bi bilo reći kako mi nedostaje onaj stančić pored Korane, figurice plastelina na prozorskoj dasci, ulica puna zelene, ulica puna bijele, sa snijegom koji mi dopire gotovo do trbuha, onaj pomalo prašnjavi put kojim prvo ideš s mamom, držeći svoju ruku u njenoj, a kasnije trčiš s drugom djecom, trčiš za uličnim psima, loptom ili onako, zato što si dijete, a neko je vrijeme u kojem djeca trče i smiju se.
Lako bi bilo reći, a i nedostaje mi, ako ćemo pravo.

Ali, zapravo mi najviše nedostaje bijela torta.
Točnije, nedostaje mi to da volim bijelu tortu.
A ne volim je.
Već neko vrijeme je ne volim i u tome isto tako nema baš nikakve simbolike. Prestao sam je voljeti dok je mama još bila živa, do te mjere sam je prestao voljeti da mi ponekad nije jasno kako sam je ikada uopće mogao voljeti.
I uvijek kada pomislim na bijelu tortu pomislim na tog malenog dječaka u malenom stančiću kraj velike zelene rijeke, usred nekog velikog snijega i mamu koja pita kakvu tortu želim za rođendan.
Iako zna odgovor.
Jer volim bijelu tortu, samo nju.

I pomalo me živcira što nikome ne mogu objasniti koliko je nenadjebivo tužno to što je više ne volim.



A robu sam mrzio.
Mnoge tete zauvijek će ostati zapamćene kao suština zla samo zato što su mi za rođendan donosile nekakve trenirke, čarape, kape i slične pizdarije.

A mama i tata su mi kupovali ono što sam želio. Nije da smo imali novaca, ali moje želje uglavnom su bile skromne, a njihova želja da me razvesele uglavnom je bila ogromna.
Kupovali su mi recimo, ploče, lopte, figurice nogometaša, a ponekad su i sami radili stvari, kao što je onaj vlakić napravljen od kutija šibica, vlakić koji nikada neću zaboraviti, iako sam odavno zaboravio neke skuplje, svjetlucavije i ljepše poklone.
I ne, jebite se, nema ni u tome nikakve simbolike.


Godine su prolazile, rođendani su postajali važniji, sve do onog trenutka u kojem iznenada, preko noći, postanu nekako tupo nevažni.

Do tog trenutka dogodilo se svašta. Prvi osnovnoškolski rođendani, s prevelikim brojem prijatelja, jer nikad se ne zna ako netko ipak neće moći doći, oni kasniji s probranim društvom, sva ona jutra u kojima me mama ili tata ili oboje praktično dok još spavam ljube i čestitaju mi rođendan i to je isprva lijepo, a onda uđeš u fazu u kojoj se praviš da te živciraju, zato jer je to jednostavno tako i uvijek će biti tako, pa o tome i ne treba previše razmišljati.


Osamnaesti rođendan proslavili smo kod mene u stanu. Jelena je prva došla, poljubila me i dala mi lutka koji će zauvijek ostati u tom stanu, čak i kada jednom, puno kasnije, odselim. Jer, nekako mu je tamo mjesto, kao onom pramenu kose koji joj je ulazio u oči i njenoj crvenoj jakni s plavim rubovima, tamo kod tržnice, dok iza nje ne vidiš ništa jer zimsko sunce užasno blješti odbijajući se od bijelih UNPROFOR-ovih transportera.
Muzika je bila glasna, nešto smo se smijali, a pjesma je završavala kada smo čuli telefon.
Javio sam se, a Gordanov tata skoro je dobio infarkt kada je ustanovio da smo doista u stanu.
Razlog njegove histerije ubrzo smo shvatili i sami.
Zvuci granata koje padaju na grad nisu boljeli i nisu bili strašni. Bili su samo nekako tupi i nakratko je bilo kao kad iznenada osjetiš da si bolestan - još trenutak prije sve je bilo u redu, a sada, eto, odjednom te boli grlo i osjećaš da imaš temperaturu.
Onda su krenule i sirene i baš u onom trenutku u kojem te počne boljeti trbuh od tog zvuka, Gordan je prišao radiju i odvrnuo ga do kraja.
Nitko nije ništa rekao, bilo je samo nekako kao da si još malo prije bio bolestan, a sada ti se čini da, eto, više nisi.
"Dok topovi pjevaju, muze šute", jedna je od onih dosadnih rečenica koje je izgovorio neki tip bez života, koji nikada nije igrao nogomet pred zgradom ili imao curu.
U stvarnosti, dok muzika svira, topovi možda ne šute, ali barem ih ne čuješ i to je sasvim u redu kada imaš osamnaest godina i pomalo si pijan od votke u koju je uliveno i malo soka od naranče.

A kada mi je Ivana čestitala dvadeseti rođendan prošlo je samo deset dana od onog trenutka kada je jaki snijeg padao na njene uvojke i na njenu vunenu kapu koja uopće nije bila smiješna, iako sam uvijek govorio da je smiješna.
A nije, nije bila smiješna. Bila je nekako nenormalno prekrasna u toj kapi, tako prekrasna da se moraš nasmiješiti kada je vidiš, eto, možda zato sam govorio da je smiješna.
Prošlo je, dakle, točno deset dana otkako je snijeg pada na njene uvojke i na njenu lijepu a ne smiješnu vunenu kapu i otkako sam joj čestitao rođendan i dao joj tu priču nakon koje je samo šutjela i šutjela i ustala i onda smo hodali sve dok nije rekla "samo me zagrli".
Prošlo je deset dana otkako smo već nekoliko mjeseci bili par koji nije bio par, a u tih deset dana promjenio se čitav svijet i bili smo samo neki tamo ljudi koji nisu par. Samo to, ništa više.
Jedino je mjesto bilo isto i činilo se pomalo kao da joj snijeg pada u oči, kao kada pogledaš prema nebu i zavrti ti se u glavi od svih tih pahuljica koje padaju na tebe, na grad i na cijeli život, ako uopće u tom trenutku postoji nešto osim tebe i grada.


Znao sam da će doći. Znao sam to istog trenutka kada sam mu u sandučić ubacio ono glupavo pismo puno zagonetki.
Ali nisam znao da će me na klupi ispod Starog grada Dubovca dočekati zalijepljeno pismo puno nekakvih njegovih gluposti.
Zima je bila topla, a mrak se pretvarao u crvenilo dok smo stajali nad gradom i gledali kako se budi svijet.
Ne znam što se dogodilo i u kojem smo trenutku otišli različitim putevima, znam samo da jesmo. Eto.
Možda ću do kraja života kada netko spomene najboljeg prijatelja pomisliti na njega, ali sasvim je sigurno da više nikada nećemo stajati prije zore na Starom gradu i da će on točno znati u koju točkicu u daljini gledam i zavaravam samog sebe da je baš to njena kuća, iako dobro znam da nije i da se ne vidi od onog drveća za koje ne znam kako se zove, ali mislim da je lipa.


Bilo je tu još svega...prvi 11. veljače bez nje, hladnoća koja je probijala kroz starke i traperice dok sam sjedio pored groba, pušio, gledao u nebodere Novog centra i pričao joj sve stvari koje sam želio da zna i koje su pomalo izgubile sjaj bez nje....bilo je tu neočekivanih poruka od neočekivanih ljudi odmah minutu poslije ponoći, onih koji su neočekivano zaboravili...bilo je neki šetnji, neki votki, neke medice, nekih ljudi s kojima možeš sjediti na štandu, rubnom kamenu ili ispod zdenca...i naravno da možeš jer zime su tople i nikada više nećeš biti samo maleni dječak u malenom stančiću pored velike rijeke i usred velikog snijega.
Ali, mogao bi s njima sjediti i da je zima, da je minus 10 i najveći snijeg, opet bi možda sjeli u taj snijeg i možda i ništa ne bi pričali osim o glupostima, nevažnim glupostima koje su najvažnije na svijetu.



Jučer


Jučer je proteklo u iritantnom zvuku dolaska sms poruke koji je prekidao pritiskanje gumbića na mišu ili tipkanje po tastaturi.
Jučer je proteklo u crtanju stranica, ispravljanju tipfelera, preokretanju tekstova, navlačenju tekstova na stranice, smišljanju nadnaslova, naslova i podnaslova.
Jučer su tu bili samo Damir Polančec, potpredsjednik Vlade RH, koji govori nešto o KIM-u i Pamučnoj industriji...bio je tu gospodin Mirko koji ima divlji vrt u Grabriku i manje-više preživljava od povrća koje uzgoji za sebe i svoju obitelj, ali ga sutra mora srušiti, jer tamo će uskoro biti park i dječje igralište, tako barem kažu, ako slučajno nije zainteresiran Lidl ili tako neko...bilo je tu Poglavarstvo grada Slunja, Obrtnički bal, ALSTOM koji stručnjake traži u Makedoniji, bili su tu nedostupni gradski pročelnici...pobjede rukometaša i odbojkaša Karlovca, novi igrač nogometnog kluba, poražene dugoreške odbojkašice i Žorona-Rudeš 78:69.

Negdje prije ponoći zamirisalo je na bijelu tortu, tamo u redakciji, i iako to nije bio pravi miris već mi se samo pričinilo, postalo mi je nekako mučno od tog mirisa i od same pomisli na bijelu tortu.


I bio sam tužan.
Da.
Bio sam jebeno tužan.
Ali u tome nije bilo ništa specijalno.

Samo nekako nije bilo fer.










Mislim da bi to bilo sve. Možda se varam, ali čini mi se da smo iscrpljeni, da je došlo do zasićenja i da je sve ovo samo forsiranje.
Ne mogu reći da odlazim definitivno i da odlazim zauvijek, ali nekako mi se čini da će tako biti.
A sada ostaje samo da ugasim kompjuter, zaključam vrata redakcije i izađem u savršeno pust grad.
I lagano hodam mokrim pločnicima, gledajući u poneko zaostalo upaljeno svjetlo u neboderima i razmišljam o tome tko živi u tom stanu i koja je njegova priča.
Jer, priče su uvijek dobre, samo ako ih znaš čuti.







Post je objavljen 12.02.2008. u 00:01 sati.