Svaka riječ je suvišna, svaki pogled je uzaludan, svaki dodir je bespotreban… Kako je ponekad teško kada ne znaš kome da se obratiš, kada ne znaš od koga da zatražiš pomoć. I onda se zatvaraš pokušavajući se suočiti sam sa sobom, no bezuspješno. I tako svaki dan iznova. Jednostavno se ne možeš suočiti sa sudbinom i shvatiti da je tako moralo biti. Ne možeš prihvatiti da si opet povrijeđen i iznevjeren na isti način. I koliko god pokušavao to potisnuti i uživati u svakom trenutku koji nam je pružen, uvijek nas nešto podsjeti na to i opet te savlada taj osjećaj samoće, boli. I ne znaš kako dalje. Utjehu tražiš u svakoj riječi, pogledu, stisku, no sve je uzaludno. Nigdje ne možeš pronaći svoje utočište, ne možeš doći do mjesta gdje ćeš znati da si na sigurnom, gdje znaš da te ljudi vole i poštuju onakvom kakva jesi, gdje se nećeš morati svaki dan suočavati sa novim usponima i porazima. Mjesto na kojem ćeš biti sretan, gdje ćeš moći bezbrižno trčati i gledati ptica let, osluškivati tajne prirode, gdje znaš da te nema tko ponovno iznevjeriti i povrijediti. Znam da je to samo iluzija koju mogu doseći jedino u svojoj mašti. Ali barem mogu maštati. To mi nitko ne može zabraniti. Možda ću izgledati kao neki čudak izgubljen u prostoru i vremenu, ali barem ću živjeti na način koji želim i volim. No teško je to postići. Jer da bi opstao u ovom surovom svijetu moraš se odreći dijela sebe i prilagoditi se okolini. To nas možda ponekad ubija, ali nitko nam ne brani da živimo po svom i budemo izloženi odbacivanju od drugih i njihovim svakojakim komentarima. Ipak je najteže ostati svoj. A tko rijetko tko od nas to uspije postići. I onda se pitamo s kime mi to svaki dan razgovaramo, ispijamo kave, dijelimo radno vrijeme. Da li su to samo maske koje svatko od nas svako jutro navlači i navečer skida. To ostaje vječna tajna. Jer nikad nećemo spoznati kakav netko uistinu jest u srži svoga bića. Vjerojatno će mnogi reći da baljezgam gluposti. Možda i jesam. Ali se zapitajte da li postoji osoba koju nikada nije iznenadila reakcija osobe koju «savršeno» poznaje. I na kraju ispada da je naš život maskenbal koji nam priređuju naši prijatelji mada mi toga nismo ni svjesni. Ali nije bitno kakvi su drugi, bitno je kakvi smo mi sami. Jer na kraju uvijek ostajemo sami. Suočeni sami sa sobom i kuferom osjećaja s kojim tako često ne znamo što bi pa bi ga najradije poklonili prvoj osobi koja naiđe. Ali ne ide to tako. Igra ima drugačija pravila koja rijetki razumiju. Igra je to u kojoj uvijek mala svjetlosna pahuljica pronađe put iz tog kufera, postavi se negdje u visini grudnog koša, tamo gdje najviše boli i osvijetli put. Otvori vam neko novo područje za koje niste ni znali da postoji, pokaže kolika se snaga u vama još nalazi te da je bol najbolji put za otkrivanje vlastitih nadnaravnih sposobnosti. Iskra je to života zbog koje ujutro otvorim oči, nadajući se da će današnji dan biti u kategoriji boljih.
Post je objavljen 11.02.2008. u 22:12 sati.