Cijeli dan je u bluzu,
nekom čudnom tonu,
efektu na gitari.
Slušam riječi
koje nisu meni
upućene,
pišem stihove
kojima ne znam
smisao ni značenje.
Cijeli dan je u bluzu,
molio sam neku izgubljenu,
davno izrečenu molitvu
uz akustičnu gitaru
i prstohvat snova.
Trud ostaje u tragovima,
poput alkohola u krvi,
poput prijetnje ili zaključenog
prijateljstva.
Kamo krenuti kad se više nema volje,
kamo krenuti kad se više nema snage
za rasprave i razgovore izgubljenih ljudi?
Možda baš u taj čudan ton,
kojem mogu samo zamisliti kraj,
a možda ipak uhvatiti san
jer u sutra zove
drugačiji dan.
Post je objavljen 11.02.2008. u 19:11 sati.