Marketing
Ponekad se probudim,želim da te poljubim,u sobi bez ijedne sjene,nikog,samo,ja i vrijeme....
Eto... Pišem... Neznan ča...
Recimo da se osjećam relativno dobro... Malo se prehladih, boli me glava i grlo,trbuh također... Ali dobro je...ne tuku...
Krenimo...
Dogodi se veoma brzo,čak bi rekla neprimjetno... Tako površan potez,a svejedno topao,sladak i toliko toga govori... Ne mora značiti mnogo,ali izraz je iskrene ljubavi i dragosti,bar s moje strane... Naravno,pričan o prijateljskom zagrljaju...
Možda se ponekad čini da sam dvolična,možda i jesam katkad... Nemogu zanijekat... Ali iako se recimo, prilagođavam društvu i govorim neke stvari protiv određenih osoba (ništa strašno,ali ipak), zapravo nemam ništas protiv dotičnih osoba...
Volim ljude... To mogu slobodno izjavit... Ne trpim tuđu patnju,pa koliko god osoba koja pati napravila zla... Uzmimo banalni primjer...
Prije,kad gledah sapunice... Naravno,uvijek imamo glavnog negativca koji svima jede živce i uništava im živote... Na kraju uvijek ta osoba pati...
Je tako? E... A sjećam se da je jednom neki glavni negativac plakal u zadnjoj epizodi i neznan... ne sjećam se... ali bilo mi ga je žao...
Zapravo... Ja uopće ne kužim da na kugli zemaljskoj postoje zli ljudi... Uopće nemam dojam da negdje netko siluje djecu, da negdje netko maltretira nevine žrtve,da se negdje vode ratovi... Neznam dali je dobro to ča je moj um toliko izoliran od svih ružnih događaja koji nas okružuju...
Ali ja se osjećam dobro... I živim u nadi da nikog meni dragog neće sustić bol i nevolja... A kad se to dogodi,patim... Više od ikog...
Neznam zašto,ali čini mi se da se sve to događa i meni,da patnja neke osobe koju tek tako poznam,razdire i mene...
Kod nas na Rabu se stvarno događaju svakakve tragedije, već dugo se nije dogodilo nešto vrijedno najveće radosti... Kako li je tek u većim gradovima... Svako malo čujemo-ovaj ubio onoga,tamo se poklali... A zvuči tako nestvarno... Neki tamo tisućiti čovjek kojeg vjerojatno nikad u životu nebi ni vidjeli,objesio se, ili sudario s autom,poginuo... Ma svašta se događa... A mi nemamo svjest o tome da i ta osoba ima nekog svog,nekog kome se u trenu te nevolje srušio cijeli svijet...
Kažu da je tako i bolje... Da se ne zamaramo time što se događa neznancima... Jer,da se brinemo o svemu,davno bi skrenuli s uma i životi nam nebi imali smisla kad bi se oko svega brinuli... Time se tješim...
Time si dokazujem da ipak nisam neka hladna osoba ako me ne dira smrt neke osobe koja živi daleko,daleko i ne poznam ju...
Nisam hladna osoba,znam da nisam...
Volim ljude (ponavljam) , volim život,volim cijeli svijet... I ništa mi neće ovi dan pokvarit... (poznato? 
)
Volim baš onaj bijeli oblak koji ovog trena gledam kroz prljavi prozor... Samo nakupina vodene pare,neki bi rekli... Ali ne... Ja to ne doživljavam tako... To nije samo para,to je nebeska lađa bijele boje poput snijega koja plovi beskrajnim plavetnilom u potrazi za savršenim mjestom...
Ko i svatko od nas... Svi smo blistavi putnici koji prate zlaćanu stazu života i grade svoju osobnost i osjećaje srebrnim opekama...
Toliko o tome... Ništa vrijedno priče,samo moje riječi koje će se brzo izgubiti... Ali ostat će zapisane u velikoj knjizi koja lebdi nebom i određuje svaki tren naših kratkih života... Jer koliko god komplicirano shvaćali život, uvijek će ostati nepoznanica... Moja teorija je sanjarska...
Život je jedan veliki film čiji scenarij je pisan crvenim krasopisom strasti,ljubavi,patnje i smijeha... Mi smo samo glumci čija će se imena prikazivati na kraju filma i tako ostati zauvijek zapamćena... Redatelj je negdje iznad nas,promatra sve svojim budnim okom i prati nas kako nešto nebi krenulo po zlu... Naravno,i redatelj ponekad ima slobodan dan ili je na odmoru... Tada neke zle sile kvare scenarij i čine nas nesretnima...
Svaki put kad pomislite da ste nevažni, promislite još jednom... Vrijeme je da shvatite da ste i vi dio nečega,ovog filma... I da će se vaše ime pamtiti... Svi smo zvijezde...
Kako ono ide?
"Čovječe,pazi da ne ideš malen ispod zvijezda..."
Ma dosta bi bilo... Do čitanja zvijezde moje 
...
Rejserka 
Post je objavljen 11.02.2008. u 16:31 sati.