Bila je jedna djevojka. Veoma mi je sličila. Ne mislim pritom na fizički izgled. Imala je dosta slična mišljenja kao ja. I događale su joj se slične stvari, usudila bi se reći iste, ali na drugi način prikazane. Ta djevojka voljela je svoj život. Voljela je zvijezde. Uvijek se njima smijala. Voljela je cvijeće. Ono joj je pokazalo kako se iz dana u dan može buditi ljepša i ljepša. Obožavala je bajke. Likove iz bajki. Željela je biti Snjeguljica, koju bi neprestano pratila Zvončica (vila iz Petra Pana), Snjeguljica koja je utonula u duboki san, iz kojeg ju je probudila Zvijer (koja se nakon poljupca pretvorila u princa), kojoj će na putu do vjenčanje ispasti cipelica, te će joj doći 7 kozlića predati cipelicu, a za tim 7 kozlića jurili su kroz šumu Ivica i Marica, no na kraju ih presretne Mačak u čizmama koji je prodavao žigice, a žigice je kupilo Ružno pače koje je samo htjelo doći na svatove kod Snjeguljice.(priča je puno duža, ovo je kraća verzija.). Ta je djevojka neopisivo jako željela da svi ljudi budu sretni. Iako je znala da ne mogu svi ljudi cijeloga svijeta biti sretni, ali smatrala je da bi ona mogla usrećiti barem ljude u svojoj blizini i ljude koji su je htjeli slušati. Ljudi su je smatrali čudnom, djetinjastom, neki čak i ludom. Ona je (pogotovo za svoju obitelj) bila propala djevojka koja je previše čitala bajke i koja nikada neće odrasti. Istina, ona niti ne želi nikada odrasti. Imala je izmišljene prijatelje. Razgovarala je s njima, i nikada nije gubila nadu i povjerenje u njih. Ma koliko god ljudi nju smatraju ludom i ne zrelom za svoje godine, ona zapravo ljude sve više voli i kroz te bajke i svoje postupke nastoji im pokazati da je život ljepši i lakši kada vjeruješ u bajke. Ljudi ne shvaćaju poruku bajki. Ta djevojka nije bila prihvaćena sa strane svoje obitelji. I otada kada je to izašlo na vidjelo odlučila je promijeniti se u društvu obitelji. Trudila se izbjegavati razgovore. Uspijevalo joj je. Taman kada sam uvidjela da je ona moja srodna duša, naš kontakt prestaje, nisam više mogla s njom porazgovarati niti o jednoj bajci, niti joj ispričati probleme koji me muče, niti smo zajedno mogle proučavati dobre i loše strane bajki. Ali osjećam da smo još uvijek povezane kroz svaku bajku, kroz svako slovo bilo koje bajke na svijetu. I sve dok bude živjelo dijete u meni, živjeti će i ona.
Kako smo mi to slične(iznesti ću nekoliko činjenica):
- oboje volimo svoje živote; iako istina do prije (otprilike) pola godine mrzila sam svoj život i smatrala ga najgorim. Ali onda sam pročitala jednu knjigu koja mi je zapravo otvorila oči. I zbog koje sada svoj život gledam dječjim očima.
- Obje volimo zvijezde; dok sam bila još puno manja stalno sam se pitala što bi bilo da ne stane zvijezda. I otada ih volim promatrati, diviti im se. Uživati u njihovu sjaju dok ga još ima.
- Obje volimo cvijeće; meni je naprosto cijelo vremensko razdoblje od 11-12 do sada obilježen cvjetićima. Ono je jednostavno pronašlo posebno mjesto u mom srcu. … ono za čim tragaju može se pronaći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode…
- Obje volimo bajke; još kako djevojčica obožavala sam bajke. Uvijek ih ispočetka čitala, ne bi li ih što bolje zapamtila, ili da mi nije nešto slučajno promaklo čitajući prvi put. Smatram da zapravo pogledamo li s druge strane bajke otkriti ćemo puno načina i razloga za život.
- Obje imamo svoju verziju svih bajki u jednoj; od petog razreda, kada sam ponovno počela čitati sve bajke po redu, odlučila sam napraviti svoju bajku, ali tako da pomiješam likove. Te je nastala moja verzija svih bajki u jednoj.
- Obje želimo da su ljudi sretni; ljudi su me puno puta razočarali, izgubila sam povjerenje u njih, ali i dalje mislim da svatko može pogriješiti, i da svatko ima pravo biti sretan. I trudim se da barem oni koji su mi bliže budu sretni.
- Smatraju nas čudima, ludima i djetinjastim; mene ljudi smatraju čudnom jer se: čudno oblačim, ponekad pričam čudne stvari, radim čudne stvari i ponašam se čudno. (sve ovo vrijedi zašto sam luda), djetinjasta sam jer imam 15 godina, a i dalje vjerujem u bajke i čitam ih.
- Obje imamo izmišljene prijatelje; ja imam stvarno puno takvih prijatelja, jer znam da me oni nikad neće ostaviti na cjedilu niti da će otkriti neku moju tajnu. Jednostavnije rečeno imam povjerenja u njih više nego u stvarne ljude.
- Obje ne želimo odrasti; vjerujem da kada odrastem neću imati dovoljno vremena biti sretna, jer u današnje vrijeme odrasli ne mogu biti sretni jer je ono dijete u njima zaključano. I zato što: ODRASLI UVIJEK PONAVLJAJU ŠTO IM SE KAŽE!- Obje smo ne prihvaćene; ona je ne prihvaćena od strane svoje obitelji, a ja od strane svojih prijatelja iz razreda. Ne dira me to baš pretjerano jer još ih trpim 75 dana pa ajde bok. S kojima sam si dobra i ostat ću, s kojima nisam neću. I, ljudi ne prihvaćaju moja mišljenja općenito misleći kako su one na razini djeteta.
- Obje smatramo da nas bajke mogu voditi kroz život, samo ako im se prepustimo i ako želimo postati dio te divne bajkovite zajednice.
- Obje smatramo da dijete u nama umire onda kada mi to odlučimo.
- I ono najvažnije: NIJE NAS BRIGA HOĆE LI NAS DRUGI PRIHVATITI JER ZNAMO DA SMO MI VEĆ ODAVNO PRIHVAĆENE TAMO GDJE RIJETKI BUDU PRIHVAĆENI.
- POTIČEM IZ DJETINJSTVA KAO ŠTO NETKO POTIČE IZ NEKE ZEMLJE.
Post je objavljen 11.02.2008. u 14:08 sati.