Još jedan u nizu, za ovu državu svojstvenih, „nesretnih slučajeva“. Ovog puta trgnuo je građane iz opće nezainteresiranosti ne ostavivši im drugog izbora nego reći „Dosta!“
Progovaram, kao i svi. Ali tužno je što nitko od nas nije govorio prije nego se ova tragedija dogodila. Ili jednostavno nismo govorili dovoljno glasno.
Sada se i sama pitam, mogu li bezbrižno kao nekad sjesti u sarajevski tramvaj i odvesti se do prijateljice uvjerena u toliko opjevanu srdačnost i dobrotu Sarajlija.
Ni u što više nisam sigurna.
Jesu li ljudi zaista ljudi? Ili je čovjek naziv za već odavno izumrli oblik života na zemlji? Zašto to pitam? Pedeset takvih ljudi, svjedočilo je okrutnom ubojstvu, a da se nitko od njih nije usudio niti izreći kakvu riječ, a kamoli nešto poduzeti dok 17-godišnjak dobiva nož u trbuh umjesto majčina zagrljaja za kraj radnog dana. Nije stigao do njega.
Tko je ubio čovjeka u ljudima? Je li isti onaj nesretnik koji je ubio i Denisa, ili takvi slični njemu? Ima li itko od nas pravo mirno zaspati navečer nakon što smo cijeli dan bili slijepi za pravdu i gluhi za istinu?
„Ne možete mi ništa!“-izjavio je počinitelj netom nakon uhićenja. I imao je pravo. Tko mu što i može? Zakon? Onaj isti koji je oslobodio na desetine sličnih slučajeva. Policija? Mislite ista ona koja prostrjeljuje glavu mladiću zbog prometnog prekršaja, na koji inače za 20 maraka zažmiri?
Nismo li nedavno dobili nove uzorne ljude naše nam domovine. Istaknute vođe koji tvrde kako su s nama, a ne iznad nas. Možda sam opet slijepa, ali nikoga od njih nismo vidjeli ovih dana. Ne brinite se niti jedne sekunde. Zasigurno prave novi nacrt zakona o suzbijanju maloljetničke delikvencije koji bi nas trebao zaštiti, a kojeg će provesti maloprije spomenuta policija i savjesni građani iz tramvaja.
Suočimo se s istinom kako bi što prije mogli mijenjati stanje umrtvljenosti u svakom pogledu.
Mi živimo u državi koja u kojoj se ne možete osloniti ni na institucije ni na zakone, ako oni uopće postoje, da bi vas zaštitili. Mi se ne možemo osloniti, izgleda, ni na naše sugrađane. A ponajmanje se možemo osloniti na to kako će probleme našeg društva riješiti netko drugi.
Ovo troje mladića koji su ubili su Denisa, proizvod su svoje okoline. Proizvod su nas i našeg ponašanja. I nisu samo oni krivci u ovoj priči, krivci smo svi mi.
Mladima nisu dani okviri morala, tolerancije, pravednosti, razumnosti, poštivanja, komunikacije, solidarnosti, razumijevanja pa da oni u tim granicama mogu djelovati. Sve ovo dobivamo u natruhama, i sve je to tek naša imaginarnost,daleko od stvarnosti.
Ne tražimo ni od koga promjenu, ako sami nismo spremni postati jednom!
Mijenjajmo sebe. Ne zatvarajmo oči pred zločinom. Pobunimo se sada i odmah; protiv pogrešnih mjerila vrijednosti; protiv rješavanja problema oružjem; protiv očaja i bezakonja. I neka jasan iskaz naše želje ne prestaje.
Jer uzalud je i ovaj članak, i potpisana peticija i prosvjedi ako ćemo već sutra pročitati novo ime na osmrtnici. A to ime može biti vaše!
(članak za magazin Dani, veljača 2008)
Post je objavljen 11.02.2008. u 12:30 sati.