evo dosadile mi stalno onako stavljat slike pa da malo promijenim inace kak ste vi meni, ja iskreno uopste nemam inspiracije nemam volje za nikaj samo bih najradje bila cijeli dan u krevetu i plakala... neznam zbog cega ali mi se uzasno place zelim se isplakati zelim baciti svaki kamen koji mi stoji na srcu zeim biti slobodna opet ona stara nasmijana Natalliya ali... toga vise nema ja se vise skoro i ne smijem zaboravila sam kako se to radi zaboravila sam sto znaci biti sretan i kako to izgleda... juce su mi opet pobjelge suze iz ociju kada sam lezala u krevetu nisam ih mogla zaustaviti...ponasam se kao razmazeno deriste samo placem ali juce ih nisam mogla ukrotiti samo su lizile niz moje lice ono bez razloga, samo jer sam procitala jednu poruku jednu jako staru poruku otvorila sam ladicu i tamo pronasla pismo koje nisam nikada poslala i slika je bila pokraj pisma,moja, ta slika nije smijela bti kod mene nego kod nekoga drugoga onda sam otvorila jednu biljeznicu sto sam je ispisala tocno prije godinu dana jos kada sam bila u bjelovaru. procitala sam je (ne cijelu) procitala sam kako sam se osjecala kada sam ga vidjela na kolodvoru prije mog odlaska za svicarsku (tada samo na godisnji, to je bio 1 mjesec 2007.g.) bio je naspram mene nisam mogla vjerovati nakon toliko vremena bio je naspram ¨mene htjela sam ga poljubit ali nisam se usudila bojala sam se da mi ne uzvrati poljubac bojala sam se da je stvarno kraj iako smo vec bili prekinuli ali ja nisam htjela vjerovati, nisam mogla, jer ja sam jeunistila, nasu vezu, ja sam ga otjerala od sebe. juce sam mu poslala poruku, odgovorio je on uvjek odgovori, rekla sam mu koliko sam usamljena i da mi on fali nasi razgovori njegove dvije rijeci zbog kojih sam se uvjek osjecala posebno koje je on govorio na jedan poseban nacin i koje mi tako dugo nije rekao cini se stoljecima, ali on nije mogao nista napraviti nije me mogao utjsiti ni kao prijatelj jer nije bio tu, pitala sam ga dali njemu nikada to nije falilo dali mu nikad nismo mi falili, ocekivala sam neki fiozovski odgovor koji uvjek daje na ta pitanja iz kojeg nemozes zakljuciti dali je odgovor da ili ne, ali nije ga bilo, filozovskoga odgovora, nije bilo ni poruke, mislila sam ni nece odgovoriti mislila sam da je zanemario pitanje ali onda se ipak cula vibracija mobitela na krevetu, odgovorio je, procitala sam poruku, napisao je da naravno da mu je falilo ali da je to sve potisnuo i da je ljubav stetna i za zdravlje i za srce, zasto mi nikada nije rekao da mu fali sve to prije mi je govorio kada bi mu falila prije kada smo bili zajedno, kako je uspio to potisnuti zasto nemogu ja cini se da sam ja njega ipak voljela vise, vise nego on mene iako mi to nikada nije htio priznati, bojim se, zapravo se bojim da ga ne zaborvim, da ga prestanem voljeti, kako cu onda, kome cu slati poruke, o kome cu misliti, mozda o nekome drugome, ali moze li njega uopce ko zamijenjiti, u isto vrijeme ga zelim zaborviti ali i ne zelim, bojim se da ako on nestane iz mojih msli da ce nastati praznina i u mislima i u srcu jedna velika praznina..... sto cu onda koga smijestiti u tu prazninu dali dozvoliti da postoji mogucnot da opet isto patim i kroz sve prolazim...dali cu moci opet samo tako nekome dati srce nekome koga nepoznajem dali cu moci voljeti necije mane kao sto volim njegove dali ce moje srce moci voljeti nekoga dugoga ili ce ga odbaciti od sebe kao sto tijelo ponekad odaci novi presadeni organ hoce li i moje srce odbaciti osobu koju ne poznaje??????????
Post je objavljen 11.02.2008. u 10:26 sati.