možda nije ovaj post, konkretno ovaj, pisan iz razloga da sam se osjećao kao da će mi počet para izlazit iz ušiju od previše inspiracije, ako nije to ostaje još jedan nazovi-extrem, a to bi bilo da je iz čistog forsa i da će biti dozlaboga glupo i dosadno kako meni tako i vama....
ali kome to vama?!
budimo realni ovaj post je za moju dušu....jer ipak, promijenio sam adresu (da opet) bloga mi dragog prije nekih tri dana....razlog, pitate? uglavnom moja sestra....koja mi je stalno čitala postove i znate već kakvi su LMR slučajevi kad imaju zlu namjeru nekog izživcirati do zadnje nervne stanice (nemogu reći živčane stanice jer mi je to oduvijek zvučalo kao da je netko razživčanio stanicu i bolje ju ne dirati...)......dakle...da...promjenjena adresa bi svakog logičkim zaključivanjem dovela do zaključka da nitko ne zna za tu adresu i nitko ne može čitati ovo kaj ja sad pišem...to je zbilja istinito....osim nekilicine ljudi koji su pitali ili tako nešto pa sam im rekao adresu....antunu i karačiću sam reko regressive, a zapravo je repressive, i onda me antun pita kaj znači regressive i zašto mi se tak blog zove...ja zbilja onda razmišljam ali nikako da se sjetim zašto mi se tako blog zove....i onda sam poslije vidio da je repressive....sad kad bolje razmislim nije za čuditi se takvoj grešci jer tekućeg tjedna sam zaista svašta zametnuo, zaboravio, zabunio i tako unedogled....ali iz hrpe iskaču dva zaboravljanja, jedno je zaboravljanje karte za prestavu kad sam išao u kazalište, a drugo je zbilja apsurdno, a to je zaboravljena školska torba koju nisam ni ponio u školu....sad se pitate zašto se to događa inače pouzdanoj osobi...odgovor je bolno, ironično, jednostavan-
STRES....
da....recimo samo da se nekava tjeskoba i prikriveni stres uvukao u mene....ja ga nisam ni osjetio....al bio je tu, cijelo vrijeme...izjedao me...i eto, sad se opet događa lavina beskrajne bezsmislenosti....kažem beskrajne, jer je izražen taj životni vijek kao nešto što traje i traje bez nekog vidljivog kraja....a po cijelom tom putu samo slijedim isprekidanu bijelu crtu i kršim ograničenja....
jednom, djeco, jednom čete dođi u fazu života kad....eto, prestaneš nalaziti razlog i svrhu...nakon toga ako vam se ocjene ne poprave (da, to začudo zna biti dio razloga) to će kulminirati u ovo što sam ja....eto, reći ću moje životne ambicije: Naći smisao, naći veselje...
da, svjestan sam koliko to zvuči glupo i emerski, ali lejble na stranu, to je zadnje kaj mi sad treba...dakle, bez ikakvih insinuacija, i ne, nebum se rezal prevelika sam pizda za to...(sad se neki retard smije zato kaj sam reko da sam pizda...omg...)
i sad, neznam kaj ću....jednostavno...nikaj me baš ne veseli....jednostavno je tako, potpuna melankolija...i osjećam se zarobljeno u tome...jer nemogu sad naći kao po popisu stvari koje me možda vesele...jer takav popis ne postoji (to je jedan od razloga, ddd)...a i da postoji to bi me sve još više ukomiralo jer sam svjestan izopačenosti svoje tjeskobe....ma ajde, idem na brzinu pokušat shvatit...dakle, školi se ne mogu veseliti jer znam da ću iz nje izaći s još jedno negativnom u imeniku, nemogu se veseliti povratku iz škole jer znam da kad dođem doma moram pisat zadaću i učit, nikad nema niš za jesti, uglavnom je uvijek hladno jer grijanje nije uključeno jer uglavnom i dođem prvi doma...i onda opet kad se unormaliziram i sve obavim onda me muči ta misao, ta činjenica, da sutra opet moram u školu....nemogu se veseliti vikendu jer već u subotu popodne me brine to kaj moram u školu za dva dana i moram učit.....
i tako to....uočavate uzorak!?
ako ne, pomoći ću vam...dakle, najviše se spominje riječ škola.....iako ja mislim da nije to to što me muči....ali budimo realni...nemogu napraviti psihoanalizu samog sebe...to bi bilo nadasve pristrano...ali u tim silnim pokušajima mislim da sam dotakao površinu razloga svog stresa....
potisnuti bjes, iliti repressed anger (otud adresa antun)...
dakle, mene mnogo stvari užasno ljuti, ljute me mala djeca koja uokolo trče, ljute reklame na TeeVeeju, ljuti me sve i svašta...ljuti me moja sestra...neljudski me ljuti...ali imam problema s tim majke mi...jel znate kakav je to osjećaj?!
kao da mi jetra gori....želim ubiti nešto...nečemu oduzet život...da...mislim...razumijem ja johna ramba....nije čovjek kriv kaj ima slabe živce....
anyhow....back to me....ovo neakvo raspoloženje se može dobro iskoristiti...za doživljavanje katarze....za spavanje.....i za....kajaznamkaj....
i eto... 23 sata....sad moram spavat....i molim velikog vrtlara na nebu da mi vrati moje.....dovraga neznam ni kak se to zove....joj....ma znate već....
i sad ne mislim da sam rastresen i depresivan, ali znam da sam se točno tako osjećao prošle nedjelje u ovo doba...i znam kak je to kulminiralo....i ne sviđa mi se to moram reć.....
ako preživim srednju....bit ću ljudina i pol....i tako idem spavat....
nemojte misliti bilo što drukčije o meni, tipa da sam emo ili depresivac kojeg treba pustit na miru jer se reže i kuje urotu jednog dana sve pobiti sačmaricom...ljudi moji, to sam ja...isti ko i uvijek...samo malo....kompliciraniji!?!?
možda...neznam...al mislim da moje okružanje nikad nije i nebu primjetilo promjenu.....bar se nadam....je ja volim svoj bahat stav prema svemu...i volim svoje izljeve mudrosti koji ušutkaju roditeljska predavanja...
ma idem sad...s nadom da ću sutra biti malo normalniji, malo manje senilan, i da ću se stić probudit na vrijeme za spužvu boba...da nebum imao žuljeve na prstima od glupih željeznih žica...i da ponijet torbu sa sobom kad odem u školu...ma koliko god to glupo zvučalo....
pozzdraF svima....
Post je objavljen 10.02.2008. u 22:04 sati.