Znate što ne volim? Čak ni u svojoj familiji.
Guranje naprijed. Svojih ideja, rođaka i ostalog, smo zato što se guraču to sviđa. Tako to ne volim niti u prijateljskim krugovima. Mnogi čitaju ovaj blog i prave se glupi da ne znaju tko piše ovaj blog. Da ljepo velim, puca mi kita. Drugi par rukava su oni koji su rekli da znaju da sam Ribac. OK, znam da znaš, al nemoj mi o tome pričat.
Da prijeđem na stvar. Mladi župni zbor, zbog tvrdoglavosti nemože odlučit kakav će biti tradicionalni i jubilarni deseti koncert. Na stranu pjesme koje biramo od svih dosadašnjih izvedenih. Nikada nikome neće sve biti po volji i točka. Sa time sam se među prvima ja pomirio. Ono što mi ide na jetra jest pozivanje starih članova.
Da bude jasno, nemam ja ništa protiv toga da oni sa nama pjevaju pjesme. Dapače, imali smo mi podosta autora i dobrih izvođača, ali mislim da zbilja jedna stvar nije u redu. I'll cut to the case.
Naslovnu pjesmu treba izvoditi bivša članica koja je otišla prije nekoliko mjeseci, i koja je pristala vratit se za potrebe ovog koncerta. E sad ono što meni smeta jest to da, bar što ja smatram, solisti trebaju biti akutalni članovi zbora ili ljudi koji su originalno pjevali i/ili napisali tu pjesmu. Ova pjesma je samo naša obrada. Nije da imam nešto protiv pevaljke, dapače izvrsno pjeva, ali mislim da mi imamo dosta članova koji mogu to otpjevat. Počevši od mene, koji iako bi htio otpjevat tu pjesmu, ne mogu, eto, visoka mi. Mislim koja je razlika između mene i nje? Ok, ona ima možda malo ljepši i viši glas, ali oboje smo samo izvođači, zamjenjivi. Bar kad je ta pjesma u pitanju. I onda u prvi plan stavljamo stare članove i ispada kao da bez njih ništa ne možemo. A mogli bi. Samo...
Ali kako da to velim, letargija prevaldava, nikome se ne da ništa novo učit pjevat i takoto, je dovelo da smo od zbora koji je bio cjenjen, došli na hrpu jada, jerbo kad je starija generacija otišla (a ruku na srce, baš nisu učili mlađe kako da pjevaju) nitko nije zao pjevat. I sad smo vrit ni mimo, seniori koji su ostali i koji još mogu nešto napravit su u totalnoj opoziciji, mlađi pokazuju interes ko neki pacjent u komi, a ja vrit ni mimo, samo tipkam, slušam, al kad i nešto kažem, ne čuje se.
Post u afektu? Post u afektu definitivno, pa iako sam govori da neke stvari ne bi trebale biti pisane u afektu, mislim da je došlo vrijeme da neke stvari kažem na glas u oči. Bar neizravno.
Pozdravno, Ribac
Post je objavljen 10.02.2008. u 21:34 sati.