Evo,još jedan post..Post,koji nema naslova..Pokušavam zaboraviti stvari i situacije koje su se dogodile,ali nemogu..Previše me toga veže za prošlost..Imam previše sjećanja na to vrijeme...Vrijeme koje je prošlo..Ovaj post opet vuče na nostalgiju i depresivu..ali nemogu si pomoći..samo tipkam,ne mogu stati..želim sav svoj bijes,tugu i ljutnju izbacit ovdje..Opet razmišljam o Franu..Mom dragom franu:(..Nikako nemogu prestati..sve me podsjeća na njega i postala sam još depresivnija nego inače..Kad mu samo čujem glas dok slušam njegove pjesme..Kad mu samo vidim ono nasmijano lice dok gledam njegove slike..Pa bio je pun života..Pun sreće i veselja..Uvijek je probleme riješavao s osmjehom na licu i nije ga bilo ničega sram..Opet se pitam zašto je Bog uzeo baš njega?!Zašto nije nekog drugog??!!Nekog kog ne volim tako jako..Nekog tko mi ne bi toliko falio..Zašto baš on??On,koji je volio svoj život i koji je znao cijeniti ono što ima??Nikad neću shvatiti neke stvari..Nikad,ali baš nikad mi nitko neće moći objasniti zašto Bog uvijek uzima ono najbolje,ono što voliš i do čeg ti je stalo..Znam da sam napisala milijun ovakvih postova i da sam ih obrisala..Ovaj je još jedan u nizu..Samo ću se potruditi da ga ne obrišem i da ostane čitav..U njemu su iskazani svi moji osjećaji..Tužno je sve to,ali se moram pomiriti sa činjenicom da ljudi umiru i da se više nikad ne vraćaju..Takve stvari se nikad ne mogu prebrodit i ne može se samo tako prijeći preko njih..A ako uz sebe imaš nekog kog voliš,tad je već lakše..Barem na sekundu..Kad pogledaš oko sebe i vidiš ljude koji te vole,barem tad ti to počne značiti..Shvatiš da se to jednostavno moralo dogoditi,ali nikad ne shvatiš zašto baš toj osobi koju toliko voliš..Ja sam okružena ljudima koje volim i koji mi puno znače,ali opet to nije isto..Jer,nemam onoga tko mi je bio kao brat..Nemam onoga koji se toliko trudio da svima udovolji i na kraju umre tako mlad..Znam da neki ove moje riječi neće shvatit,da će se neki puknut smijat..Ali to su moji osjećaji..Koje sam htijela s nekim podjeliti..Toliko sam htijela reći..Mislila sam da će biti vrlo kratko,ali su se riječi samo pisale i pisale,jedna za drugom...A fran,fran će uvijek za mene biti netko poseban!On će u mom srcu uvijek zauzimati veliko mjesto..Kao što je i Kiky jednom reko:Legenda je uvijek bio i legenda će uvijek bit;)..To je istina..Za sve nas,Fran će uvijek biti dobar i pošten prijatelj koji je sve radio samo da nama udovolji..A dok se opet svi ne sretnemo,neka počiva u miru..Jer,kad se sretnemo tamo gore i kad opet budemo svi na okupu(a vjerujem da će se to jednom opet dogodit),opet ćemo biti mala,sretna, naseljska ekipica:)I zato,ljudi,iskoristite ovaj svoj život najbolje što možete,jer tko zna šta će se sutra dogodit..Voli vas vaša Ančica..*
Post je objavljen 10.02.2008. u 21:05 sati.