Sjecam ga se. Bilo je to davne 2004.te godine. Sjecam se sebe povucene, koja je uvijek mislila da nece naci nikoga, da nece dozivjeti prvi poljubac.
I tog kisnog ozujskog dana, otisla sam kod frendice. Boca poljupca. Kad sam cula, pocelo mi se vrtit u glavi, mislim cak da sam i temperaturu imala.
Ali, prednost igre, mogli smo birati.
Nakon poljupca, pobjegla sam (Boze, djete drago...)
Izletila iz njene kuce, i trcala po gradu. Od muke. Ha. Bas sam cudna biljka.
Dan danas se sama sebi smijem tome.
Neznam od kud mi tema da pricam o tome.
No...
Kap je ponovo prelila casu. Ne mogu vise izlaziti na to mjesto van. Presao je sve granice. Pre ocit je. Dize se na prste da me nadje. Stalno gleda. A meni se samo tlak dize.
Trazi svaku rupu samo da me nadje. Iz jednog kuta kafica, dodje u drugi, pa treci, pa nekim cudom stoji do mog stola. Grli neku curu, mene gleda. Kad ce shvatiti da me boli briga!? Rekla mi je prijateljica da ce mu zavrnuti vrat. Ne, nece. Ona koja to mora napraviti mislim da sam ja.
Izbjegavam njegove poglede. A on dodje do mene i pita me zasto ga ne zelim pogledati ...
Jer ti najbolje znas
da mi pokvaris dan,
ako u tebe ne gledam,
pitas me s kim opet flertujem ja
a to me ubija ...
Sjecam se jedne veceri, htjela sam mu svasta u lice reci. Ali nisam imala hrabrosti. Izlazila sam iz kafica, neki decko ( nemam pojma uopce ko ) hodao je iza mene, i on dodje do mene, ruzno me pogleda, i kaze da nebi ja morao biti ljubomoran na njega...
Samo sam okrenula glavu i sarkasticno se nasmijala. Zivci su mi bili na nuli.