Zamišljam kako oblaci padaju preko mene
Prolazim kroz njih kao kroz najmekše perje.
Lagane pahulje snijega hlade mi uzavrelu krv
Osjećam kao da me nevidljivi valovi
Nose u nepoznati kraj.
Mračno doba napokon je završeno.
Prihvaćam život takvim kakav je,
Jer sam i ja dio njega.
Počinjem shvaćati ljude, sebe
Kao ponovno rođenje.
Čujem zvuk izdaleka koji ne postaje jasniji
I nastavlja jednolično dopirati do mene...
Samo bubnjevi što sviraju u ritmu mog srca
Predstavljaju nadolazeću naadu i sreću...
Ali histeričan krik budi me iz sna,
No ja samo nastavljam trčati svojim putem,
I nastavljam igrati se sa suncem...
Post je objavljen 10.02.2008. u 20:34 sati.