Pregled posta

Bl. Alozije Stepinac

:::::::::::::::::::::: Stepinac križonoša
U vrijeme Stepinčeva biskupskoga imenovanja izredali su se mnogi čestitari, među njima i zbor kanonika Prvostolnoga kaptola zagrebačkog. U njihovo ga je ime pozdravio biskup Salis-Seewis. Na tu je čestitku mladi nadbiskup koadjutor odgovorio:
"Zahvaljujem vam od srca iako se radovati ne mogu, jer moje imenovanje jest za mene težak križ. Križ pak valja nositi prema pravilima kršćanske savršenosti ne samo patienter, nego i libenter et ardenter, a u savršenosti nisam još toliko napredovao da bih ga nosio patienter, a kamoli još libenter et ardenter" /Benigar, str. 125/
Patienter, libenter, ardenter! Križ svog opredjeljenja za Krista, prihvaćajući biskupsko poslanje i služenje, treba nositi – za Kristom – strpljivo, drage volje, svim žarom. Nisu li to tri etape duhovnoga uspona nadbiskupa Alojzija Stepinca? Prisjećajući se onih prvih dana nakon biskupskoga imenovanja rekao je:
“Predviđao sam da će neminovno izbiti svjetski sukob, da će biti još žrtava i neprilika, a na kraju možda i Sibirija. Ali ništa zato! U ruke Božje! Što sam mogao drugo uzeti za geslo nego: ‘U tebe se, Gospodine, uzdam’”
/Benigar, str 122/
Tako je Stepinac od prvog časa svoga biskupovanja postao svjestan i odlučan križonoša. I to će postajati sve više i više, do savršenstva, do svoje mučeničke smrti u Krašiću 10. veljače 1960. Njegov je odgovor na sve križeve života bio uvijek: “U tebe se, Gospodine, uzdam!”
Sa svom je odvažnošću i neustrašivošću – ne osjećajući se, dakako, uvijek “jak”, ali uvijek hrabar – postojano je proslijedio put svoje savjesti, pa trebalo za to položiti život. I položio ga je, vjeran Isusovoj riječi i primjeru: “Od ove ljubavi nitko nema veće: položiti život za prijatelje” /Iv 15,13/. Stepinac je već na svoju mladomisničku sličicu, kao svoje životno svećeničko geslo, stavio riječi sv. Pavla:
“A ja, sačuvaj Bože, da se ičim drugim hvalio osim križem Gospodina našega Isusa Krista”
/Gal 16,14; usp. Benigar, str 88/
Na Isusov križ, rado prihvaćen, podsjećale su ga i naoko male stvari. Kad je na dan svećeničkog ređenja u listopadu 1930. ugledao pokraj tanjura pri objedu crveni karanfil, zagledao se u nj i rekao: “Crveni cvijet mučeništva!” A tako je i poslije u kardinalskom grimizu gledao tajanstven navještaj mučeništva /Benigar, str. 87 i 670/. Značajno je taj njegov križni put, gotovo proročki, navijestio isusovac – pjesnik Milan Pavelić u pjesmi koju je ispjevao u čast mladom nadbiskupu koadjutoru u lipnju 1934. godine:
Krvavog će znoja mnogu prolit kap,
Udarit će ljuto pastirski ga štap,
Bodljikama oštrim mitra će procvasti,
Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti…
Njegov program ti si, Kriste razapeti!
/Benigar, str. 137/
Treba naglasiti da je to svoje “križarstvo”, tu svoju opredijeljenost za odvažno i ustrajno nošenje križa za Kristom u svojoj biskupskoj službi – kardinal Stepinac vrlo često povezivao sa svojom spremnošću da za Krista i Crkvu “položi život”, sve do mučeništva.

********

Nezaboravno mi je bilo slavlje u Mariji Bistrici 03.11.1998. upriličeno prigodom proglašenja Alojzija Stepinca blaženim ...
Nešto iza 10 sati počelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio papa Ivan Pavao II. Na misnom se slavlju okupilo gotovo petsto tisuća vjernika iz cijele Hrvatske. Na središnji oltar crkve na otvorenom Papa je došao u pratnji nadbiskupa zagrebačkoga msgr. Josipa Bozanića. Na putu do oltara pozdravljeni su dugotrajnim pljeskom, svečanom crkvenom pjesmom i sa mnogobrojnim papinskim i hrvatskim zastavama. Papa je pohodio Hrvatsku drugi put, ali je prvi put pohodio Mariju Bistricu. Veličanstveno je bilo, sa mjesta od kuda sam gledala, gledati more svećanika oko Svetoga Oca, svi obučenih u crveno misno ruho kao znak mučeništva. Pogled mi je pao na slogane:
slogan Papina drugoga posjeta Hrvatskoj,
„Bit ćete mi svjedoci“
i geslo kardinala Stepinca,
„U tebe se Gospodine uzdam“
Prostor središnjeg oltara crkve na otvorenom ukrašen je cvijećem u Papinim bijelim i žutim bojama.
...
Svetoga Oca je na početku misnoga slavlja pozdravio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. U svome pozdravnome govoru istaknuo je da se slavlje događa na isti dan - 3. listopada 1946., kada je Alojzije Stepinac pred komunističkim sudom, nevin, održao svoj znameniti svjedočki govor. Nije to bio govor u svoju obranu. Bila je to vjeroispovijest za koje je svetinje živio, koje je svetinje branio i za koju je spreman čiste savjesti svaki čas umrijeti.
Nakon pokajničkog čina, u koji je sve nazočne uveo Sveti Otac, započeo je obred beatifikacije kardinala Stepinca zamolbom nadbiskupa Bozanića:
„Sveti Oče, kao nadbiskup zagrebački ponizno Vas molim da se udostojite ubrojiti među blaženike slugu Božjega Alojzija Stepinca.“
Nadbiskup Bozanić predstavio je ukratko i život kardinala Stepinca.
Blaženi sluga Božji Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. u Brezariću kraj Krašića. Zaređen je u Rimu u listopadu 1930., za nadbiskupa koadjutora s pravom nasljedstva posvećen je 24. lipnja 1934. Nakon smrti nabiskupa msgr. Antuna Bauera, 7. prosinca 1937., Stepinac preuzima upravu i postaje nadbiskup zagrebački. Bio je nadbiskupu vrlo teško vrijeme - prije, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, ostajući ustrajan u svojoj vjeri za Boga, za Crkvu, za čovjeka. Nakon rata, komunističke vlasti tražile su od Stepinca osnivanje Katoličke crkve odvojene od Rima.
Zbog njegova odbijanja montiran mu je politički proces na kojem je 1946. osuđen na 16 godina strogog zatvora s prisilnim radom. Na današnji dan, 3. listopada 1946. pred sudom je iskazao svoju vjeroispovijest:
Spreman da svaki čas umre za Boga, za Crkvu, za čovjeka.
Nakon petogodišnjeg zatočeništva u Lepoglavi premješten je u kućni pritvor u rodnom Krašiću. Sveto je umro u zatočeništvu u Krašiću 10. veljače 1960. praštajući iz sveg srca svim svojim neprijateljima i progoniteljima. Svoj je mučenički život prikazivao kao dragovoljnu žrtvu za Crkvu Božju. Nekoliko godina prije smrti, 12. siječnja 1953., papa Pio XII., nagrađujući njegove vrline i zasluge, imenovao ga je kardinalom. Skrhan posljedicama mučeničkog života i bolešću, kardinal Stepinac nikada nije odjenuo svoj grimizni kardinalski plašt ...
„Sveti Oče! Na veselje svete Crkve Božje, udostojite se svojom apostolskom vlašću proglasiti blaženim našega slugu Božjega kardinala Alojzija Stepinca.“
Izgovarajući formulu beatifikacije, Sveti Otac je rekao:
„Mi, udovoljavajući želji Našega brata, zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, budući da smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja, 10. veljače, može slaviti njegov spomendan na način kako je određeno kanonskim propisima.
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“
Papa je tako na ovom svečanom euharistijskome slavlju proglasio blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Zvona su zvonila. Stotine pjevača zajedno sa stotinama tisuća vjernika radosno su i svečano zapjevali: „Amen“, a fanfare su odmah nakon toga intonirale: „To sad nebo navješćuje i glas s neba potvrđuje“ iz božične pjesme „Svim na zemlji“. Istodobno je s velike slike blaženog Stepinca na oltaru crkve na otvorenom, rad akademskog slikara Josipa Biffela iz Zagreba, skinut veo koji ju je do tog trenutka prekrivao te je lik novoga blaženika Katoličke Crkve i ponos hrvatskoga naroda pokazan mnoštvu. I danas to pamtim. I pamtit ću ! Narod je pljeskao i pjevao. Bila je to neopisiva radost svima nama. Srce mi je bilo puno, i prepuno. To smo čekali, prošaptala sam u sebi ...
Relikvijar sa moćima koji je tom prilikom uime nadbiskupija i biskupija Hrvatske biskupske konferencije uručen papi Ivanu Pavlu II. nakon liturgije beatifikacije darovala osamnaestogodišnja Marijana Beno iz Dubrovnika. Ona je, prema kazivanju postulatora kauze dr. Batelje, kao dijete preboljela dječju paralizu, nakon čega su liječnici prognozirali da je bolest neizlječiva. Njezina majka učinila je zavjet kardinalu Stepincu, nakon kojega je Marijana, uz još 26 bolesnika ozdravila, kako se smatra, po zagovoru blaženoga Alojzija Stepinca. Darovan je i prekrasan Evanđelistar.
Taj se čin odvijao u hrvatskome marijanskom nacionalnom svetištu pred očima Presvete Djevice Marije o stotoj obljetnici Stepinčeva rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i naše nacije.
Euharistijsko slavlje u Mariji Bistrici završilo je Papinim blagoslovom i pjesmom Rajska Djevo, Kraljice Hrvata. I nakon svečanoga Papinoga blagoslova zapjevala se hrvatska himna Lijepa naša.

**********************

Na istom tom mjestu neke davne godine ... 7. srpnja 1935. prigodom 250. godišnjice otkako je pronađen ponovno čudotvorni Marijin kip tadašnji je nadbiskup zagrebački Bauer u Mariji Bistrici svečano u stilu starih hrvatskih kraljevskih kruna, okrunio Marijin kip, glavu Isusa i Marije. Njegov tada nadbiskup-koadjutor, održao je svečanu Misu i propovijed. Propovijed je bila sa završnicom koja izražava njegov i naš zavjet Isusovoj majci Mariji:
"Obećajemo da ćemo ti ostati vjerni i iskreni štovatelji!
Vjerni dok budu žuborili potočići naši,
šumjele rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše!
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok se budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše."
Bila je prisutno mnoštvo hodočasnika. Bistrički „romari“ nikada nisu bili tako oduševljeno dočekani kao taj put na zagrebačkim ulicama. Ulicama grada orile su se hodočasničke pjesme. Poklici i pljesak građana slijevali su se u silnu rijeku vjernosti i odanosti Katoličkoj crkvi i vjeri otaca. Prigodom svečanog objeda tom je zgodom na Mariji Bistrici, tada nadbiskup-koadjutor, a danas blaženi Alojzije Stepinac, izrazio želju da ovo izvanjsko jubilarno slavlje Majke Božje označi početak dubljeg preporoda našeg naroda. Kazao je:
„Marija zaslužuje naše najljepše pjesme, najljepše cvijeće, velike napore, zlatne krune, bisere i dijamante. Ali ne smijemo zaboraviti da više nego sve to Marija nešto drugo od nas očekuje. Cvijeće vene, pjesme zamiru, a i zlato se gubi. Ali nikada ne vene, nikada ne zamire, nikada se ne gubi duboka, iskrena i djelotvorna ljubav prema Mariji. Što budemo više istinski i duboko ljubili Mariju, koliko budemo više za Mariju živjeli — toliko više će i u nama biti, živjeti i rasti Isus Krist!“

.............................................


Molitva u čast blaženog Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika

Gospodine, Bože naš,
Ti si blaženom Alojziju Stepincu dao milost čvrsto vjerovati u Isusa Krista i spremnost trpjeti za njega sve do mučeničke smrti.
Pomozi nam slijediti njegov primjer i njegov nauk da bismo ljubili Krista kako ga je on ljubio i služiti Crkvi kako joj je on služio sve do darivanja vlastitog života za nju.
Njegova živa vjera u Isusa Krista i postojana ljubav prema Crkvi neka nas učvrste u borbama života na putu vječnoga spasenja.
/Po njegovom zagovoru udijeli mi milost.../
Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.







Post je objavljen 10.02.2008. u 20:25 sati.