Zaboravila sam ga…………pa barem sam mislila da jesam……………ali istina je da ga nikada neću zaboraviti………trudila sam se izbrisati taj dio svog života………taj dio kada sam osjetila zaljubljenost, sreću, nadu, strast, požudu………kada mi je njegov osmijeh toliko značio………ali to je jednostavno nemoguće, barem se sada tako čini…………ako si ikada prema nekome osjećao nešto, ako te ta osoba privlačila i očaravala svojom pojavom, ako si se zbog te osobe osjećao posebno i sretno, ako ti je osmijeh te osobe davao nadu, ohrabrenje ili utjehu, ako ti je bilo neugodno u njegovoj/njezinoj blizini, ako si osjećao/la trnce svaki put kada bi te ta osoba dotaknula, ako, ako, ako…………jednostavno ju je nemoguće samo tako zaboraviti…………na neko vrijeme sam prestala misliti na njega…………znate onu daleko od očiju, daleko od srca, e pa djelovalo je to dok je bio daleko od očiju, ali kada sam opet vidjela njegovu slatku kovrčavu kosicu više nije bio daleko od srca…………opet me ispunio onaj ugodni osjećaj topline, ona sreća, jednostavno sam se bez ikakvog razloga počela smijati…………željela sam da taj tren traje vječno…………ali i sad kad sklopim oči vidim ga pred sobom tako jasno…………opet je moje svjetlo, ali sada me to svjetlo i grije =)…………kada pomislim kako je sramežljiv počnem se ljutiti na njega……razbjesnim se i mislim što mi to treba…………mislim si ma pusti ga, nemoj se živcirati nije on vrijedan toga, zaboravi i idi dalje……………ali ne mogu zaboraviti, ne mogu ga pustiti, ne mogu ići dalje…………htjela bih, ali nešto jače od mene mi neda…………hoću li ga ikad zaboraviti…………ili ga možda neću morati zaboraviti…………možda se on promijeni…………možda………nada umire zadnja…...=)
Post je objavljen 10.02.2008. u 18:06 sati.