„Stanite u red!“, vikala je profesorica Markešić. Prošavši kroz tajna vrata učenici su se izmakli kontroli i svi su počeli trčati i ne razmišljajući kamo idu. Samo su Ivana i Marijana još uvijek mirno stajale na mjestu. Marijana više zbog zbunjenosti, dok je Ivana bila previše zamišljena da bi osjećala ushit koji ti ogledalo da. Razmišljala je o onome što joj je Svjetlo reklo. A još više ju je zanimalo što joj tako važno Levinius ima za reći.
Profesorica je napokon uspjela smiriti učenike. Morala je upotrijebiti čaroliju. Ali sada kada su se svi smirili mogli su nastaviti putem kojim su krenuli.
Hodnik, čiji su kameni zidovi bili obasjani bakljama, na nekoliko mjesta se uspinjao što je nenaviknutima na uspone otežavalo kretanje. Profesorica se popela bez problema iako je izgledala kao da ne bi mogla podnijeti ni najmanji napor. Ivana odjednom spazi da što dalje idu sve je manje baklji i sve je mračnije. Ponovno ju je obuzeo osjećaj da nešto ne valja, da se ova školska godina mnogo razlikuje od prijašnjih. Još nije svoje sumnje uspjela podijeliti s Marijanom kada je profesorica stala pred ulazom u neku prostoriju.
„Sada ulazimo u takozvani Vrtlog. Molim vas držite se zida ili ograde jer pad bi bio vrlo dug!“, profesorica reče vrlo glasno kako bi je svi čuli, a oni učenici koji su stajali do nje su se stresli od neprirodne glasnoće.
Tek kada je izašla iz hodnika i ušla u Vrtlog Ivana shvati o čemu je profesorica govorila. Samo metar od ulaza u Vrtlog stajala je ograda. Ivana se primakne bijeloj mramornoj ogradi i pogleda prema dolje. Bilo je previše mračno da bi se vidjelo dno, ali i ovako je izgledalo jako duboko. S druge strane Vrtloga također je bila staza ista ovoj i ulaz u neki hodnik potpuno identičan s ovim. Razgledavajući prostoriju Ivana je vidjela da je prostorija pravokutnog oblika i sa svake strane, uz zid, je put na mjestima isprekidan stepenicama. neke su vodile prema gore, a neke još više iako je Ivana, dok ih nije vidjela, mislila kako su na zadnjem katu Holdara. Sada je tek shvatila da se i ne sjeća da se puno penjala na katove i to joj se učini vrlo čudnim. Kako to da se nalaze na takvoj visinu u Vrtlogu, a do sada se nisu puno uspinjali.
„Na kojem smo katu profesorice?“, upita netko tihim glasićem.
„Zapravo nismo na katu. izašli smo van dvorca još onda kada smo prošli kroz zrcalo.“
„Pa gdje smo onda sada?“, upita netko drugi.
„U Vrtlogu. već sam vam rekla.“
Ivana shvati da je to znak da im ne želi reći kamo idu, nego ih je samo povela prema onom hodniku koji je Ivana vidjela preko puta.
Čini se da su i ostali shvatili pa nisu dalje zapitkivali.
U hodniku je sa svake strane u razmaku od nekoliko metara stajao kip viteza. Ivani se činilo kao da kipovi okreću glave za nekoliko milimetara kako bi bolje vidjeli što se događa. Kao da već dugo nisu vidjeli toliko učenika da prolaze pored njih. Tek što su skrenuli desno našli su se pred zidom i jednim od onih kipova. Kip se odjednom pokrene kao da je živ. Kada se malo razgibao vrati se na svoje mjesto i rekao:
„Dobro vam veče poštovana gospo! Izrecite svoju zapovijed, rado ću je izvršiti“
Ivana pomisli kako nije mogao zvučati više srednjovjekovno ni da je htio.
„Dobro veče viteže!“, počne profesorica uzvraćajući s jednakom uljudnošću, „Željela bih da nas propustite u odaje veličanstvenoga Bonhama.“
„Ako je to vaša jedina želja rado ću je ispuniti.“
Tek što je to rekao pored njega u zidu napravi se prolaz. Profesorica povede učenike kroz njega. Ogromna prostorija u kojoj su se našli bila je u gotičkom stilu. Sve je bilo usko i šiljasto, a posebno se isticala visina predmeta. Pravokutna prostorija cijela je bila u smeđe-crvenoj boji, a tepisi, vjerojatno još iz doba Aleksandra Velikog, zaključi Ivana po njihovu perzijskom izgledu cijeloj prostoriji davale su poseban štih. Zastori crvene boje isticali su se na kamenim zidovima. Sa stropa visio je kružni luster sa svijećama od kovanog željeza. Desno od vrata, na istome zidu stajao je kamin ukrašen bijelim mramornim sigama. Kada u njemu ne bi gorila vatra izgledao bi kao ulaz u mramornu špilju. Nasuprot njega nalazio se još jedan potpuno identični kamin. Ispred kamina stajali su naslonjači, vrlo visokog naslona, ali izgledali su vrlo udobno. S lijeve strane na tri mjesta bili su spojena četiri stola okružena drvenim stolicama također vrlo visoka naslona. One su za razliku od naslonjača izgledale vrlo neudobno. Nasuprot ulaza nalazila su se dvoja prekrasno izrezbarena hrastova vrata.
Profesorica je stala na sredini prostorije i okrenula se prema učenicima.
„Molim vas za malo pažnje!“
Budući da nije uspjela smiriti učenike normalnim glasom podviknula je da su se i prozori zatresli:
„SADA BI STVARNO BILO DOSTA!“
Svi su se ukopali na mjestu kao da ih je grom ošinuo. Više se nitko nije usudio ni zucnuti od straha. Marijani je pak sve to bilo zabavno. Ona nije pričala pa je znala da se vikanje ne odnosi na nju.
„Sada kada ste se stišali molim vas za malo pažnje.“, oprezno reče profesorica. „Muške spavaonice su s lijeve strane, a ženske s desne. Vaše spavaonice su na drugoj razini. Molim vas da sada mirno pođete na spavanje. Kovčezi su vam pored kreveta. Želim vam laku noć.“
Nakon profesoričina demonstrativna odlaska učenici su krenuli prema svojim spavaonicama.
Ivana se stresla čim je ušla u hodnik koji vodi do spavaonica. Bio je osvijetljen samo s jednom bakljom koja samo što se ne ugasi. A same kružne stepenice nisu bile šire od pola metra, tako da se jedva prolazilo. Osim što je grubo istesani kamen djelovao zastrašujuće Ivanu je više strašilo što umjesto da vode prema gore, vode prema dolje. A sada kada je znala da su dijelom već pod zemljom, samo prozori društvene prostorije su iznad zemlje, i sama pomisao na to da mora ići još više pod zemlju strašila ju je. Jedina vesela pomisao bila je ta da mora ići samo jednu razinu niže. Ali najviše ju je ohrabrio način na koji je Marijana krenula dolje, hladnokrvno, kao da je se to ne tiče. To je potaknulo Ivanu da se ohrabri i krene za Marijanom.
Na starim vratima u skoro raspadajućem stanju svjetlećim slovima pisalo je:
RAZINA II
UČENICE PRVE GODINE
Marijana i Ivana za sada su bile jedine koje su sišle na drugu razinu i ušle u spavaonicu. U maloj sobi bilo je nagurano pet kreveta. Pored svakoga je bio jedan kovčeg s imenom. Tek kada je stigla do svoga kovčega Ivana zamijeti da je i na svakom krevetu neudobna srednjovjekovna izgleda zalijepljena pločica s imenom. Njezin krevet bio je smješten na sredini.
Sljedeća koja se ohrabrila i sišla na drugu razinu bila je djevojčica smeđe kose koja joj je sezala do polovice leđa.
„Bok.“, nervozno je rekla
„Bok.“, Marijana odvrati, „Kako se zoveš? Ja sam Marijana.“
„Maja…Maja Stox. Rodom sam iz Engleske.“
„Ja sam Ivana Lend.“, nije zvučala onoliko veselo koliko je željela, ali čini se da Maja nije obraćala pozornost na to.
Nakon što je našla svoj kovčeg Maja ga je otvorila i izvadila iz njega spavaćicu sa ružičastim cvjetićima i mašnama. Ivana je tek onda shvatila da stoji kao kip. Tada su u prostoriju ušle još dvije djevojčice. Izgledale su zadihano, kao da su trčale, što je Ivana shvaćala. Vjerojatno su se bojale proći kroz hodnik pa su udružile snage i zajedno pretrčale. Izgledale su kao da se poznaju otprije.
Ivana je zaključila da nisu baš vješte u upoznavanju pa ih je za večeras ostavila na miru.
Sve su se presvukle u pidžame ili spavaćice, kako koja, i otišle na spavanje.
Post je objavljen 10.02.2008. u 16:07 sati.