Marketing
Dan zaljubljenih
Hojla, hojla - hrla, hrla!!! Bok ljudi!!!
Dva mjeseca nema mene. To je to. DVA MJESECA!!! Ajd dobro. Nije to loše. Prelazim na stvar.
Dolazi nam Valentinovo - tkz. Dan zaljubljenih!
Ah... Vraćaju mi se stare slatke misli o tom danu... Toliko dražesnosti...
Ovo je strašno. Prepuna sam svakakvih emocija. Pročitajte ako želite ovaj post. Čujemo se kada otiđe Valentinovo.
Što je ljubav? Ljubav mora biti iskrena. Ona mora biti podnošljiva i poštena. Mora sadržavati dobrotu i iskrene osjećaje - osjećaje prema nekome. Ljubav je beskrajna, kao neograničeni put. Ljubav je prelijepa. Nabrajajući ove sve epitete ljubavi, zapravo nabrajam epitete čovjeka, epitete osobe koja ljubi drugu osobu i kakva mora biti želi li ljubiti tu osobu.
Gdje ju pronaći? Naći je zbilja nitko nemože. Zašto? Zato što možemo naći divljenje, sviđanje, žudnju, čežnju u nekoj osobi i tek onda, tek nakon nekog neodređenog vremena u upoznavanju te osobe možemo shvatiti kakva je ona zapravo, i je li još bolja nego što smo mislili prije kada nam se sviđala te tek tada možemo prijeći na ljubav i tek tada možemo osjetiti ljubav. Ali, opet, to sviđanje, ta glava u zraku i osjećaj i "ljubav" ni za što drugo, nego samo za tu osobu upućuje nas k toj osobi i požudi za njom. Zašto onda, kasnije, možda, preziremo tu osobu, plačemo zbog nje, zbog slomljenog nam srca, i ne želimo je više vidjeti ni pogledati, ni sanjati o njoj, ali, opet to ipak želimo te se nadamo da će ta osoba isto željeti i žudjeti za nama? Te onda, ako se to dogodi, zapravo, ako mislimo da je ona zaljubljena u nas, kažem, mislimo, opet ćemo se vraćati u nadi za njom...
Ljubav je spletka i vjerovanje i patnja i svašta. Ljubav je odvratna, ponekad, prekrasna toliko da postaje odvratna i prelijepa. A trebala bi biti prekrasna, što i je... Ali ljubav je jednostavno ljubav i vjera u ljubav. Ljubav je ljepota ljubavi.
Zašto nekad netko žudi za nekim i sviđa mu se taj netko i misli da ga istinski voli te želi da ga i taj drugi voli, ali ga ne voli - a ovaj prvi misli i zna da ga ne voli, ali se opet nada da će biti voljen, a zna da neće, ali se opet samo nada? To je samo sviđanje i požuda, čežnja da dok slušaš kako se taj netko tebi obraća, da ga poželiš poljubiti, zagrliti, imati ga što bliže sebi, ali se u to ne usuđuješ, naravno, jer znaš da taj netko to ne bi htio s tobom, ali opet...ti pokušavaš...i nadaš se... I, zapravo, misliš da si ti voljen s njegove strane, ali zapravo nisi, i znaš to pa se nekad znaš naljutiti sam na sebe, ali u tim nekim sitnim trenucima pogleda i zamjećivanja kada taj netko pogleda tebe, ili kada se obrati tebi i pita te neku glupost - tebi to izgleda kao da te je upravo taj netko pitao "za furanje"... Hm, da, žalosno... Želiš se igrati s tom osobom...želiš se zapravo igrati sa svojim mislima da ti se taj netko sviđa... A zatim kada ti taj netko kaže malu sitnicu ružnu o tebi, nešto posve nevažno, ti odustaješ od svega i, dakako misliš da si poludio misleći i dajući sam sebi lažne nade... To je užasno - to su užasne sitnice MOŽDA na putu do prekrasne nam i nesuđene ljubavi, a možda je to samo sviđanje i nikad se to sviđanje neće pretvoriti u ljubav... Ne... To nije ljubav, to je početak vjerovanja i očaja te nade, same nade u ljubav...
Post je objavljen 10.02.2008. u 15:39 sati.