Sjećanje
Prošlo je dosta vremena,
vremena koje kao da ne postoji...
Otkad ti više ne griješ
moje srce...
Svaki tvoj pogled,
svaki osmjeh, u sjećanje
su mi urezani.
Pamtim te kao anđela,
anđela koji me je čuvao
i kad nije bio sa mnom.
...
U snove mi dolaziš.
Tamo si opet moj...
Svojim tužnim glasom,
šapćeš mi da me voliš,
baš kao onda...
Sjećaš se?
Kada su nam sati bili kao
sekunde, a sat bez nas bio je
vječnost.
Sjećaš se...?
Mjesec
Noć. Oči otvorene
kao da san ne postoji.
Mjesec i ja, sami.
Jedno drugom tajne
povjeravamo. Pričam mu
o ljubavi, izgubljenoj
ljubavi, i da li on pamti
tko je moja ljubav.
Pričam mu da je bio
sa mnom, sa nama,
i da mi je uspomena,
uspomena na sreću...
Pitam ga, zna li
kako da opet osjetim
sreću, i da mi pomogne.
Da i njega podsjeti na
ono što je bilo, na one
noći bez sna, na noći
u ljubavi...
....puca me depresija....bye people....
Post je objavljen 10.02.2008. u 14:54 sati.