U decembru prosle godine drzavna televizija emitirala je odlicnu reportazu o zivotu mladih u Velikoj Kladusi.Isprva se cinilo da i tamo mladi ljudi zive kao i svuda po malim gradovima u BiH.A to podrazumijeva zivot u krajnjem obliku beznadja i besperspektivnosti,bez sansi za zaposljavanje i sistemsko rjesavanje ogromnih problema sa kojima se ovaj dio bosanskohercegovacke populacije susrece.
Medjutim,reportaza otkriva da je Kladusa bitno drugacija od ostalih malih bosanskih gradova.U njoj je,naime,na djelu najrigidniji oblik kaznjavanja djece tzv.autonomasa zbog politickog i ratnog opredjeljenja njihovih oceva koji su tokom rata krenuli za suludom politikom Fikreta Abdica,i u besmislenom bratoubilackom ratu izginuli.U reportazi se mudro,bez bilo kakvih autorskih komentara,dokumentira ovo stravicno kaznjavanje nevinih,pustajuci uplakanu djecu da ispovijedaju svoje strasne nesrece i da gledaoce suoce sa nepojamnom torturom kojoj su izlozena.Iz njihovih ispovijesti saznajemo da ne mogu dobiti nikakvu pomoc u hrani od dobrotvorne,naglasavam ovo-dobrotvorne organizacije Merhamet,da nemaju sanse dobiti bilo kakvu stipendiju za skolovanje,da su diskriminirani po mnogobrojnim osnovama.
Citav niz tih potresnih ispovijesti posvjedocuje,zapravo,uzas ideoloske torture gdje svakodnevni zivot postaje nemilosrdna kaznionica u kojoj oni sto bi trebali iskazivati merhametluk i biti dusevni dobrocinitelji postaju ideoloski policajci i mucitelji,ljudi ispunjeni mrznjom koji nevinoj,gladnoj djeci uskracuju njihovo pravo na pomoc u hrani.Isto tako,pojedini nastavnici(koji bi trebali biti odgajatelji,zastupnici humanistickih vrijednosti,oni sto ne samo da obrazuju i vaspitavaju djecu nego svojim radom moraliziraju i humaniziraju ukupno drustvo na bazi modernih civilizacijskih vrijednosti na nevinoj djeci),bildaju svoj rigidni ideoloski patriotizam pretvarajuci skolu kao instituciju vaspitanja i obrazovanja u ideolosku sudnicu i kaznionicu.
Slike uzasa,medjutim,tu ne prestaju.Svakodnevnoj ideoloskoj kazni nisu izlozena samo djeca,nego i njihove majke.Te siromasne udovice,premrsave zene izmucenih,uplakanih,izboranih lica ispovijedaju se u ovoj reportazi o bezbrojnim oblicima ponizenja kojima su izlozene.Lisene prava na zaposljavanje ili bilo kakav oblik rada,pa cak i onaj na crno,one na pragovima svojih udzerica govore o neljudskim uslovima u kojima se skoluju i zive njihova obespravljena djeca.
Te potresne,bolne ispovijesti suocavaju nas sa snagom ideoloske mrznje koja je prepokrila institucije sistema i u kojoj se na najrigidniji i najradikalniji nacin trazi od nevine djece da u svojim sirotinjskim zivotima istrpe ideoloske,politicke i ratne"krivice"svojih otaca.Ova drzava je odmah po zavrsetku krvavog rata proglasila amnestiju za sve ratne ucesnike,osim za ratne zlocince,i dozvolila svim zaracenim stranama da formiraju svoje politicke partije.Bas zbog toga je ovdasnje tragicno podijeljeno drustvo namjesto politika pomirenja u tranzicijskom laznom miru dobilo politike nastavka ratnih sukoba.Pritom je prakticki jedina porazena ratna strana upravo vojska ideoloskog opsjenara i ratnog zlocinca Fikreta Abdica,iza kojeg ce ostati politicka organizacija DNZ,koja u svojstvu opozicije u vecoj ili manjoj mjeri ucestvuje na svim razinama bosanskohercegovacke kriminogene vlasti.I tu susrecemo potpuni paradoks bosanskohercegovackog drustvenog zivota.Abdicevi autonomasi ostvaruju svoja gradjanska prava kroz politicko organiziranje,dok djeca i supruge poginulih pripadnika Abdiceve vojske bivaju u Kladusi sikanirani u javnom prostoru na svaki moguci nacin.Izuzeta iz federalnog Zakona o pravima porodica sehida i poginulih branitelja,ova djeca spadaju u jednu od najobespravljenijih kategorija tranzicijske BiH.No,ona,
sudeci po njihovim ispovijestima,i ne traze prava iz ovog zakona,nego ona koja im pripadaju po konvencijama o ljudskim pravima i pravima djeteta sto ih je ova drzava na medjunarodnoj razini i potpisala.
Ideoloska tortura koja se nad njima svakodnevno provodi ukazuje na cinjenicu beskrajne ideologiziranosti sistema u kojem su beskrupulozni ideolozi i njihovi klonovi u skolama i dobrotvornim institucijama,kakav je kladuski Merhamet,porazili zakonitost i pravednost radi svoje bezgranicne mrznje.
Sjetimo se,Dostojevski je u"Braci Karamazovima"ustvrdio da citav svijet gubi smisao pred suzom jednog nevinog djeteta.Takav moralni zahtjev u danasnjoj BiH ocito je nemoguc,kao sto nije-ocigledno je to na primjeru ove nevine djece-moguce ni pomirenje u drustvu krajnjih ideoloskih iskljucivosti.No,obaveza sistema je da depolitizira i dezideologizira svoje institucije i u njima ukine kriterije politicke ili bilo koje druge podobnosti.Od kladuskih i inih rigidnih ideologa patriotizma ne treba ocekivati nikakvu samilost,ali krajnje je vrijeme da se sistem pocne stititi
od njihove besmislene mrznje,od njihovog staljinistickog bosnjakluka.
("Oslobodjenje")
Post je objavljen 10.02.2008. u 13:02 sati.