Mnogo sam puta u pomislila kako bi bilo dobro u stvarnom životu imati tipku undo. Pritiskala bih je nekoliko puta dnevno. Ja sam jedna od onih (rekao bi Russault) "mozgova stepenica" koji svakodnevno čine i izgovaraju gluposti, a zatim napuštajući mjesti zločina razmišljaju o učinjenom i izgovorenom - vječno zatvorena u svojim spiralama krivnje.
Ne znam osjećaju li svi na svojoj koži taj snažan uzročno-posljedični kontinuum koji vlada svemirom (pa bit će to ta slavna kozmička pravda), ali čvrsto vjerujem da svoja zlodjela ne nosimo sa sobom u pakao. Sve se razriješava upravo ovdje, na licu mjesta i svaki put kad pokrenemo akciju, očekuje nas i reakcija. Otvaramo krug koji će se jednoga dana zatvoriti upravo tu, na tom istom mjestu. Naučila sam to još na sitnim lažima. Sada se fokusiram na to da pokrećem samo dobre krugove, ali i samom svojom brzopletošću i brbljavošću često izazivam vlatito zgražanje i moja duša skviči:"Undo, undo, undo!!!"
Ponekad mi se čini kao da cijeli život žongliram vatrenim spiralama krivnje. Nema undoa, jebiga...
Post je objavljen 10.02.2008. u 09:34 sati.