Usnila sam jedan san:
Djevojčicu malenu kako livadom hoda,
sagne se i pogladi puža
sa leptirićem malenim
pusu ljubavnu razmijeni.
Svuda oko nje
Ledine zelene, maslačak u cvatu
I rumeno nebo u smiraju.
Gledam joj lice.
Ona je sretna.
Sjela je na travu,
I pogledala u nebo…
Na licu znatiželja:
Kakve snove će sanjati,
koje zemlje će vidjeti,
kakve kolače jesti.
Znatiželja prođe
I zeko potrči
I slavuja dva zapjevaju pjesmu ljubavi.
Potrči djevojčica malena
Koliko je noge nose
Zapjeva i Ona
I ruke podigne
I prstima prođe kroz svoje krasne kose.
Sanjala sam je bez daha
Da je ne prenem
Da ostane blaga i vedra
Da se sretno kući vrati
Da ostane uvijek čila
I da zagrli svoju mati.
Stala je.
I okrenula se.
Zadrhtala sam u snu noći.
Stala sam i uzdahnula
A ona me pogleda u oči.
Iz djeteta milog glas poteče:
„Ljubo moja, Tvoja ja sam
I vazda Tvoja ja ću biti,
Ne treba se od mene kriti.“
Osmjehnu se ona, blago,
Okrene se na maloj peti
Ciknu jednom od veselja
I snažno potrči svojoj kući.
Suza sklizne niz sneno oko
Od radosti i veselja, valjda…
Post je objavljen 09.02.2008. u 23:07 sati.