"Anyone who uses arithmetic methods to produce random numbers is in a state of sin." – John von Neumann
Matematika, sama po sebi (bez nekog egzogenog parametra, kao što je rezultat mjerenja veličine određene fizikalne pojave, iznos kojeg je, zbog kompleksnosti te promatrane pojave, nepredvidljiv), nije sposobna proizvesti slučajan broj. Računalni algoritam kojem bi svrha bila postizanje nepredvidljivog rezultata je kontradiktoran pojam. Svaka apriorna (apstraktna) kvantifikacijska metoda nužno je determinirana u pogledu predvidljivosti svog rezultata. Slučajnost je u matematici drugo ime za grešku.
Kad Joba njegov bog, JHVH, stavlja na kušnju, 'kladeći' se sa svojim oponentom, tada je na kušnju stavljena Jobova vjera. Davno prije razvoja aritmetike, davno prije Isaaca Newtona koji je 'kvantificirao' fiziku i sveo sve pojavno na mjerljivo kroz sustav odnosa koji je izgrađen na 'činjenici' gravitacije kao inherentne osobine svega materijalnog, davno prije kvantne mehanike i Heisenbergovog principa neizvjesnosti, davno prije Kurta Godela i njegovog konačnog rušenja projekta matematičke logike, netko je napisao Knjigu o Jobu i genijalnom (racionalnom) intuicijom (parabolom) povezao arogantnu ljudsku analitičko-racionalnu 'alfa i omega' ambiciju sa – grijehom (izostankom vjere), ali tek nakon što je taj 'grijeh' (izostanak vjere) tri puta sasvim jasno prokazao kao smrad (simptom) jednog puno češćeg i (samo na prvi pogled trivijalnog) patološkog (doslovno) stanja – samosažaljevajuće autoindulgentne pasivne agresije.
Prva tri Jobova prijatelja nagovaraju unesrećeni predmet božje i vražje oklade da prizna svoju griješnu prošlost i da se pokaje. Job, uvjeren u svoju moralnu ispravnost, to odbija, i ustrajava na pitanju 'Zašto?' dok iznosi svoj slučaj pred omnistupanjskim oglušnim božjim sudom. Priznanjem svojih nepostojećih propusta u poštivanju božjih zakona, Job bi prekršio barem (!) jednu od deset zapovijedi, onu koja zabranjuje krivokletsvo. Laž s predumišljajem koju bi Job počinio da bi izbjegao zlu sudbinu koja ga je zadesila, bila bi s jedne strane pobjeda božjeg oponenta koji se 'kladio' na slabost ljudske volje, a s druge strane bila bi to i gesta idolopoklonstva... Job bi se poklonio svojoj patnji (slabosti), a ne svom bogu. Obožavanje vlastite nemoći, inzistiranje ne očajavanju, slatko-gorka pasivna agresija koja krivi život (svijet) zbog neuzvraćene božje ljubavi... to je gotovo sigurno najpoganiji od svih mučeničkih idola, ono distrakcijsko-kontaminacijsko govno kojem se klanja cijela usrana sveukupnost ljudskog iskustva, post-hoc ukalupljenog u pojam povijesti. Za dosljedno izvođenje kolektivnog ljudskog iskustva pod 'totalnim' uvjetima individualnog selektivnog pamćenja, molim konzultirati alarm-proroka Georga Orwella koji u svojoj 1984. poslanici komunistima viče 'NEZNANJE JE MOĆ'.
Četvrti prijatelj, Elihu, kori Joba zbog njegove oholosti jer se isti drznuo prizvati boga da se ne ogluši već da sasluša njegov slučaj. U privitku Elihuove optužbe za oholost nalazi se i Jobov iskaz o pretrpljenoj duljini njegovih muka popračenih navodnom božjom indiferentnošću. Elihu pravovjerno inzistira da je bog pravedan te da kažnjava zle dok nagrađuje dobre. Svojim napadom na Jobovo traženje da mu se bog opravda zbog sudbine koja ga je kao pravednika ipak zadesila, Elihu Jobu oduzima pravo da sumnja u božju dobronamjernu brigu o svojoj kreaciji. Baš je ta uvjerenost da je bog spreman uvijek zlog kazniti, a dobrog nagraditi i ograničavanje prava ljudskog upita o istinitosti takve jedne uvjerenosti, baš je ta argumentacija kojom Elihu napada Joba zbog arogantne drskosti da preispitiva božje motive (koje jedan smrtnik kao što je Job nikako i nikad neće ni biti sposoban razumjeti), izraz vrhunske arogancije samog Elihua.
Kad bi Job pristao na svoju patnju, a da se ne usudi pitati zašto ga je ta patnja uopće zadesila, Job bi se poklonio bogu koji se ne pridržava zakona koje je sam propisao ljudima, a njegovo pomirenje sa svojim, ničim zasluženim stanjem, bilo bi opet izraz idolopoklonstva jer se JHVH u ljudima objavljuje kroz njihovo pravedno djelovanje pa bi slijepo pristajanje na božju volju koja se ne obazire na dosljednu ljudsku pravednost bilo pasivno poklanjanje bogu koji je samo deklarativno 'bog', idolu dogme da je NUŽNOST izraz božje volje i da čovjek nema pravo preispitivanja tog intervencionističkog božjeg upliva u svijetu. Elihu kori Joba zbog njegove arogantne sumnje u božju dobronamjernu osobu i tako se sam upušta u daleko arogantniju tvrdnju da zna da je bog NUŽNO dobar prema onima koji žive u skladu sa njegovim zakonima. Kao presedan ovakvog racionalnog diskursa, onog koji drži da je sloboda spoznata nužnost, molim konzultirati 'slučaj' Emmanuela Goldsteina u procesu 'Bijela knjiga' vs. 'Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma' u već navedenoj 1984. poslanici komunistima univerzalnog ad-hoc proroka, Georga Orwella.
Elihu je Jobova najveća kušnja, on ga poziva da se pomiri sa svojom sudbinom i da prihvati NUŽNOST božje volje kao nešto čovjekovom razumu neshvatljivo, kao da već i samo prihvaćanje tog isključivo ljudskog pojma, pojma NUŽNOSTI, nije idolopoklonički pokušaj svođenja boga na ljudsku razinu.
Nužnost i slučajnost... determinizam i indeterminizam... uvjetovanost i bezuvjetnost... sve su to ljudski pojmovi.
Kad se JHVH konačno obrati unesrećenom Jobu & prijateljima, taj se oglušni sudac pozove na amandman o totalitetu, odnosno na zakon o zabrani horizontalne i vertikalne diskriminacije kauzalne uvjetovanosti te, neizravno, na krvlju stečene i obranjene tekovine antinomijskog pokreta koje se nalaze u temeljima svake iskrene kritičke misli (vjere). Unesrećeni ni prijatelji nemaju pravo žalbe na ovo zadano stanje te im se dosuđuje božja milost pod uvjetom da bezuvjetno traže bezuvjetni oprost od strane više (ne relacijski) sile, odnosno (ne relacijski nego drugim riječima... evo ga vitgenštajn!) da prijatelji mole suca (ne velečasnog) i spaljuju neke strvine da to bude i 'de facto & de iure', a sam unesrećeni, subjekt-objekt ovog spora-opklade, gospodin-drug Job – da moli za svoje prijatelje, u daljnjem novozavjetnom tekstu 'svoje bližnje'.
Kao nedjelotvoran pravni lijek u smislu ove presude, a u svrhu daljnje eksplikacije eventualnog (riječnikom povijesti – redovitog) izostanka poštivanja gore presuđene sankcije (sollen) bezuvjetnog oprosta, molim konzultirati odgovor jednog od pripadnika internacionalnih brigada u španjolskom građanskom ratu, Erica Blaira (aka Georga Orwella) na treće pitanje Immanuela Kanta – 'Čemu se mogu nadati?' – iscrpno objavljenom u njegovoj 1984. poslanici fašistima, u članku 'Emmanuel Goldstein – Bijela knjiga', stavka 'RAT JE MIR'.
Post je objavljen 08.02.2008. u 22:12 sati.