Neznani stranče
što kročit ćeš jednom u život moj
što zasjat ćeš poput bljeska na nebu tamnom
kakve će ti oči biti
koje ćeš kamenje nosit
koliko meke bit će ti ruke?
Hoćeš li znati dodirnut me nježno
pogledom milovat kose
i usnama stihove pisat
hoćeš li moći u let se sa mnom vinut
(sve do zvijezda)
i nikad na tlo ne past?
Hoće li ruke naše, Budućnosti moja,
kao kalup i odljev jedna u drugu leć
hoće li tijela, hoće li duše, pogledi hoće li naši
preko svih ponora zajedno znati prijeć?
Hoću li znati snove milovat tvoje
u mekim jutrima svile
hoću li ti nosit terete ko svoje
bez suza, bez tuge, lako poput vile?
Čuvaj me, Čovječe, što taknut srce ćeš moje
jer sama čuvati se ne znam
širom otvorene ruke bit će moje
ne daj me zvijerima u bezdan.
Ne daj vjetrima da me slome
ne daj virovima moje da odnesu kose
jer snažno bit ćeš u srcu mome
(snažno bit ću u srcu tvome)
i sve rijeke tada mogu da nas nose.
(Jednom
ako pronađem te
ako pronađeš me..)
Post je objavljen 08.02.2008. u 21:44 sati.