Marketing
... BRIANOV ESEJ ...
Mladi Brian dobio je u školi zadaću pod naslovom: „Susreo sam Isusa“. Nakon što je završio i pročitao zadaći pred razredom, vratio se kući s riječima: „Oborio sam ih s nogu. Ovo je najbolje što sam ikad napisao.“ Nažalost bilo je to i zadnje. Brian je poginuo nakon tjedan dana. Njegovi roditelji su zatražili i dobili od škole njegov posljednji rad i kada su vidjeli o čemu se radi, utješeni su kopije toga razaslali svojoj rodbini.
BRIANOV ESEJ:
Na mjestu između sna i jave, našao sam se u jednoj sobi.
Nije bilo namještaja. Samo je jedan zid bio prekriven ladicama na kojima su bile kartice. Onakvim ladicama, kakve se koriste u knjižnicama i na kojima po abecednom redu pišu imena autora, djela itd. Ali natpisi na ovim ladicama- koje su sezale od poda do stropa, a naljevo i nadesno se protezale nepregledno- bili su vrlo različiti.
Prva koja mi je privukla pažnju, kad sam prišao tom zidu, imala je naslov: DJEVOJKE KOJE SU MI SE SVIĐALE. Otvorio sam je i počeo listati među karticama. Brzo sam je zatvorio zgranut spoznajom da prepoznajem sva imena ispisana na njima. I tada, bez da mi je itko rekao, shvatio sam gdje se nalazim.
Ova beživotna soba ispunjena kartotekom bila je katalog mog života. Tu je bio upisan svaki trenutak mog života, veliki i mali, toliko detaljno da to ni moje pamčenje nije obuhvaćalo. Čuđenje, znatiželja, pa i užas pomiješali su se u meni kad sam ladice počeo nasumično otvarati i istraživati njihov sadržaj. Neke su sadržavale radosti i drage uspomene; druge osjećaj stida i kajanja, tako intenzivno da sam se okrenuo bojeći se da me netko gleda preko ramena.
Naslov PRIJATELJI bio je do PRIJATELJI KOJE SAM IZDAO...
Naslovi su bili nanizani od zemaljskog prema nadnaravnom. KNJIGE KOJE SAM PROČITAO,LAŽI KOJE SAM IZREKAO, UTJEHA KOJU SAM PRUŽIO, ŠALE KOJIMA SAM SE SMIJAO... Neke su bile smiješno izravne: ONO ŠTO SAM VIKAO NA BRAĆU. Drugima se nisam mogao smijati: ŠTO SAM URADIO U SRDŽBI, ONO ŠTO SAM PRIGOVARAO RODITELJIMA IZA NJIHOVIH LEĐA.
Moje iznenađenje sadržajem nije prestajalo. Često je bilo više kartica nego što sam očekivao. Katkad manje nego što sam se nadao. Bio sam zatrpan, zapanjen količinom života koji sam živio.
Je li moguće da sam u nešto prošlih godina svog života imao vremena popuniti svaku od ovih tisuća ili čak milijuna kartica? Međutim, svaka je kartica potvrdila da jesam. Svaka je bila ispisana mojim vlastitim rukopisom. Svaka potpisana mojim potpisom. Kada sam izvukao ladicu s natpisom TV EMISIJE KOJE SAM GLEDAO, primijetio sam da je sadržaj pretrpan. Kartice unutra bile su čvrsto stisnute jedna uz drugu, a ladica kao da nije imala kraja. Zatvorio sam je. Posramljen. Ne toliko kvalitetom emisije koje sam gledao, već gubitkom vremena koje su te kartice predstavljale.
Kada sam došao do natpisa POŽUDNE MAŠTARIJE, tijelo mi se ohladilo. Izvukao sam ladicu centimetar ili dva, bez imalo želje da joj izmjerim veličinu, i iščupao jednu od kartica.
Zgrozio sam se na detaljnosti kartice. Pozlilo mi je kad sam shvatio da su takvi trenutci zapisani. Obuzeo me gotovo životinjski bijes. Svijest mi je obuzela samo jedna misao: NITKO NE SMIJE VIDJETI OVE KARTICE!!!
Nitko ne smije vidjeti ovu sobu! Moram ih uništiti! U ludilu sam istrgao tu ladicu. Sada nije važna njezina veličina. Morao sam je isprazniti i spaliti kartice. Ali kada sam ladicu uzeo za kraj i počeo ju tresti na zemlju, nisamiz nje mogao izbaciti ni jednu karticu. Očajno, izvukao samjednu karticu i pokušao je poderati. Samo da bih vidio da je tvrđa od čelika dok sam to pokušavao.
Poražen i potpuno bespomoćan, vratio sam ladicu na njezino mjesto. Naslonjenog čela na zid, ispustio sam dug, samosažaljiv uzdah. I tada sam je ugledao. Naslov LJUDI ZA KOJE SAM MOLIO. Ručka na toj ladici bila je sjajnija od drugih, možda nikad upotrebljavana. Povukao sam je – i mala ladica – možda desetak centimetara duga, ostala mi je u ruci.
Na prste jedne ruke mogao sam nabrojati kartice koje je sadržavala. I tada su se pojavile suze. Počeo sam plakati. Jecajima tako dubokim da su me boljeli. Započinjali su u mom trbuhu i tresli mnome. Pao sam na koljena i plakao. Od stida, golemog stida, zbog svega ovoga.
Police su se vrtjele u mojim suznim očima. Nitko, nikad ne smije saznati za ovu sobu. Moram je zaključati i baciti ključ.
Ali kad sam obrisao suze, vidio sam NJEGA. Ali, ne!! Ne On! Ne ovdje! Bilo tko, samo ne Isus. Bespomoćno sam gledao kako otvara ladice i čita sadržaj. Nisam mogao podnijeti da vidim njegov odgovor. U pojedinim trenutcima mogao sam vidjeti njegovo lice. I vidio sam tugu...tugu daleko dublju nego je moja vlastita.
Izgledalo je da ga intuicija vodi do najgorih ladica. Zašto je morao pročitati baš svaku karticu? Konačno, okrenuo se i pogledao me s drugog kraja sobe. Pogledao me sa sažaljenjem u očima. Ali to me sažaljenje nije razbjesnilo. Spustio sam glavu, pokrio lice rukama i ponovo počeo plakati. Došao je do mene i zagrlio me. Mogao je reći toliko toga. Ali nije rekao ni riječi. Samo je zaplakao sa mnom.
Tada je otišao natrag prema zidu. Počevši od početka sobe, uzeo je prvu ladicu i na svakoj počeo ispisivati svoje ime preko mojega. Ne!!! Povikao sam jureći prema Njemu. Sve što sam mogao reći bilo je Ne!! Dok sam trgao karticu iz Njegove ruke. Njegovo ime ne smije biti na ovim karticama. Ali bilo je tamo, ispisano crvenom, bogato crvenom, tako tamnom, tako živom...
Isusovo ime prekrilo je moje. Ispisano njegovom krvlju. Nježno ni je uzeo karticu iz ruke. Tužno se nasmijao i nastavio sa poslom. Mislim da nikada neću moći shvatiti kako je to uspio raditi tako brzo, ali nakon kratkog vremena zaklopio je posljednju ladicu i vratio se meni.
Prebacio mi je ruku preko ramena i rekao, „SVRŠENO JE.“
Ustao sam i On me izveo iz sobe. Nije bilo ključa na tim vratima. Trebalo je ispisati još kartica...
„SVE MOGU U BOGU KOJI ME JAČA“ Fil. 4:13
Post je objavljen 08.02.2008. u 19:45 sati.