Marketing
pametni uče na svojim greškama.... budale ih ponavljaju... pogađate li što sam ja ?
Luda sam ! 
Nekad na par tjedana zaboravim da imam blog , a sad skoro svaki dan pišem post…
Aaaaaa !!!!!!!! 
Što sam ljuta !
Živčana !
Mogla bih stvarno nešto ubiti !
Vidite naslov gore ? 
Ko čita ovaj blog ,sigurno je zaključio da sam ovo drugo…
Neću sada dužiti tu sa onom pričom o dečkima…
Uvjek nasjednem na sve spike koje mi prodaju. Postanem njihova lutkica sa kojom se igraju….
A ja ne vidim kroz te staklene oči … vidim nešto drugo… nadam se da je neki od njih možda moj princ na bijelom konju … sanjam… maštam… napuštam realnost ….. i dalje sanjam…
I tada , sjedi buđenje : svom snagom me bace o pod , izvade mi srce i slome ga još jače, kao da udarac nije bio dosta…
Ostave me da ležim… a oni odu do nove lutkice sa kojom ponavljaju postupak…
A ja i dalje ležim… gaze po meni… nitko me ne primjećuje…
Sama se opet sastavim i krenem dalje …. Prolaze kraj mene …
Većina ih ima već lutkice… neki se samo okrutno igraju sa njima… drugi ih čuvaju kao da su najveće zlato na svijetu… a ja ?
Mene nitko da i ne pogleda… a kad bace pogled misle si „omfg ! kakvo je ovo čudo? Gore izgleda nego i Frankensreinovo čudovište … ko je nju opet sastavio ? “
Dolazi Valentinovo… 
Ostat ću jedina lutkica na polici samoće , jedina koju nitko neće uzeti… nitko ni da je pogleda…
Ona će i dalje imati svoje staklene mutne oči iza kojih će sakrivati suze …
I onaj nacrtani porculanski smiješak , iza kojeg se krije krik koji tako silno želi ispustiti…
No , ne smije... ne može…. Sram ju je ….strah…
ona i dalje nudi svoje slomljeno srce na tacni svim prolaznicima ...
a neki je i ne pogledaju...
Ona i dalje čeka… čeka onog koji će doći do police , pogledati je , i pokloniti joj najljepši i najtopliji osmijeh… koji će je uzeti u ruke , nježno je držati , a opet dovoljno snažno da zna da je on nikada ne želi više ispustiti , pustiti da ode...
Tražim li puno? Da li je zabranjeno sanjati i nadati se ? maštati o vječnoj , pravoj i iskrenoj ljubavi ?
Iz sanjarenja ju vraća vibracija mobitela… ne , nije njegova poruka … ona i dalje sjedi sama , u mraku , na polici samoće…
Neće još dugo izdržati… prve suze već teku po blijedim obrazima… čuje kako padaju …
Osjeti kako nestaju , poput njenih snova….
A njih joj je danas srušila ona …. Lutka koju je nazivala prijateljicom…
Glupača ! nije ovo 1. put da ju je ta lutkica povrijedila ….
Već joj je 2 dečka sjebala… a ova glupa lutkica joj oprostila….
Danas je opet ona plazila po ovom , i bolje su se slagali i zajebavali…
Popizdila sam ! … otišla sam da ne bi napravila masakr !
Glupača ! zašto ne uči na svojim greškama ?
Ne , ne , ne …. Neće joj ovaj put oprostiti…
Sutra će joj možda već biti svejedno … možda će joj biti i žao što je tako reagirala na „prijateljicu“… možda, možda..
A možda i ne …
Možda je došlo vrijeme da pogledam istini u oči : ova lutkica će zauvijek ostati na policama samoće , sakupljat prašinu svojim suzama , a noći ispunjavati tihim jecajima …
Prijatelji … to kod nje više ne postoji…
Svi su uvijek samo tu da te povrijede…
Da gledaju kako razbijena ležiš na podu i da se smiju…
Smiju jer je njima bolje !
Jer ti patiš!
I da se prave da suosjećaju , da prave neke izmučene face ,,a zapravo ti se smiju…
Mogu opet reći da će slijediti velike promjene…
No , hoće li ?
Hoću li opet odustati nakon dan , dva… ili izgurati do kraja ?
Mislila sam da mene više ništa ne može uništiti , da mi samo može krenuti na bolje , jer sve najgore je već tu , no vidim , da sam se prevarila … nastavljam padati dolje niz stube … padam ……. I dalje padam…. Hoću li više doći do kraja ?
Hoću li dočekati svoj novi cilj ?
Hoće li ovo sve više završiti ?
Za kraj , imam par pitanja za vas…
Ako želite , možete odgovoriti u komentarima …
Ili samo razmislite …
Što su vama vaši prijatelji učinili na žao ?
Jesu li vas izdali ?
Jeste im oprostili ?
Da li su vas opet izdali a vi opet oprostili ?
Ima li sve ovo smisla ?
Post je objavljen 08.02.2008. u 19:42 sati.