I jučer. bilo je tako prekrasno.
nakon dugo vremena opet sam osjetila onu toplinu u sebi.
i sunčeko je sjalo.
nebo je bilo svjetloplavo. sa pokojim bjelim oblačkom.
i skakutale smo po igralištu držeči se za ruke.
pjevale smo skotija i debilirale se pred ostalima.
smislile smo novi ples xD.
i sve smo bile kul šareno obučene.
i nije nas bio briga za sve koje su nam rekli da su MAŠKARE PROŠLE.
i bilo je toplo.**
dugo se nisam ovako osječala.
danas sam skakutala po kuči.
nigdje u blizini nije bilo nikog ko bi me gledao ko kretena.
iz sobe. do mamine kupaone. iz mamine kupaone u dnevnu.
*skakut-skakut*
Kad se samo sjetim kako sam još. u šestom razredu.
onako iskompleksirana.
na silu pokušavala ravnat svoju ogromnu kovrčavu kosu.
svaki dan. ujutro prije škole.
nisam ni shvačala da sam izgledala još gore nego prije.
bila sam takav blento.
a sad.
prvo sam naučila živjet stim.
a onda. sam shvatila kolko je ljepa.
moja smedžecrvena kosica. stepenasto ošišana.
lagano kovrčava i gusta. sa dva kul plava pramena. (mejd baj MI)
Sad sam ponosna.
i vidim. kolko sam se popravila.
kolko sam se pomirila sa nekim svojim nedostacima.
čak sam postala samouvjerenija.
¨Al i dalje sam. kao i moja Mare*.
uvjerena da ču umrjet mlada. i to tragičnom smrču.
prije je to bila opsesija. a sad. sam se jednostavno pomirila stim.
stim da neču moč. da neču stič uživat.
u svemu što sam ikada htjela.
a nikad nisam mogla.¨ ¨
'I. jel se meni to čini. il je zbilja postalo bolje?
jel to atmosfera mirnija.
jel se to ljudi koji nikad prije nisu pričali, ekšli zaebavaju?'
Jesmo to možda postali Razred?
Neznam. čak i da je.
..slijedeči svoju rečenicu koja me prati cjeli život,
(Sve što je dobro. kratko traje. )
smatram da se nema smisla nadati.
i oslanjati na nekakve znakove koji pokazuju da se nešt popravilo.
jer. znam, da. ako se upustim u to. i povjerujem.
povrjedit če me. opet.
*Come closer honey.
don't be afraid.
just crush me like you did once before.*
And I'm just waiting. waiting for another breakdown.
Post je objavljen 09.02.2008. u 00:02 sati.