Rano subotnje jutro. Sjedim u bolnickoj kantini i ispijam prvu jutarnju kavu skrsen od neprospavane noci i jos jednog dezurstva pretrpanog prijemima u bolnicu i pozivima sestara. Imam osjecaj da nitko na ovom svijetu nije zdrav. Stotine ih jucer prodefirilalo kroz hitan prijem, dvadesetak od njih i zaprimljeno u bolnicu.
I dok ja tako prebirem po svojim mislima ocekujuci dolazak novog tima, sa razglasa zaurla: Code blue, nine south...Code blue, nine south. Code blue je oznaka za umiruceg pacijenta i ujedno uzbuna za sve dezurne specijalizante.
Upucujem se zurno na deveti kat juzne zgrade i ulazim u bolesnicku sobu. Prizor vec vidjen tko zna koliko puta: pacijent u samrtnom hropcu guseci se u vlastitoj sukrvici, ustrcane sestre, studenti iskolacenih ociju te zbunjeni stazisti u iscekivanju Godot-a. Hroptanje pacijenta prekida urlanje alarma. Tlaka nema a i otkucaji srca broje se na prste.
U djelicu sekunde bacih pogled uokolo, nitko od starijih nije jos stigao u bolnicu. Kao najstarija sluzba u tom trenutku preuzimam koordinaciju ozivljavanja. Par sekunda pregleda daje mi dijagnozu akutnog edema pluca i soka usljed zatajenja srca. Susretnoh se s molecljivim pogledom pacijeta koji svjesan tragedije koja ga zadesi polaze zadnje nade u nas. Potapsah ga po ramenu i pokusah ga utjesiti lazima kako ce ipak sve biti u redu.
Slijedi intubiranje, umjetno ventiliranje....nakon minutu usljedi zastoj srca pracen zadnjim trzajima ocajnika u pokusaju da se otme zagrljaju smrti.
Stazist zapocinje masazu srca, slijede adrenalini, atropini, elektrosokovi....krckanje rebara...
Linija na monitoru ravna i ne pokazuje nikakve zelje da se promjeni u nesto obecavajuce i spasonosno.
Nakon desetak minuta postaje svima jasno kako je bitka izgubljena, ali ne napori ne prestaju jer rijec prekid jos nije izasla iz mojih usta. Borba se nastavlja jos neko vrijeme...nazalost bez rezultata... Nakon 20 minuta, odlucih priznati poraz.
Najteze tek slijedi...susret s rodbinom koja uplakana ceka rasplet situacije u cekaonici. I sto reci onima koji se nadaju i vjeruju kako cemo mi uspjeti u ovoj borbi i otjerati smrt u tamo neka druga vremena.
Udjoh u cekaonicu, mrkla i blijeda lica. I prije nego otvrih usta, cekaonicom se prolome jauk, kuknjava i urlici. I ne uspjeh kazati nista vise od: I am sorry.
Otidjoh u svoju sobu i pogledah se u ogledalo..Podocnjaci, neobrijano lice i velika praznina. Velika.
I ne osjecam nista...samo se zelim naspavati.
I nakratko se sjetih svog prvog pacijenta kojeg izgubih od raka dok sam kao student zapocinjao ovaj svoj put. Koliko sam tada bio zalostan i koliko suza prolih. Gotovo vise nego za svu moji pokojnu rodbinu. Malo po malo, smrt je postala sastavni dio mog zivota. I suze su nestale, ostala je samo praznina umjesto njih....
I dok neki zaradjuju kruh pisuci knjige, trceci za loptom, igrajuci se s djecom, prodajuci cvijece..ja svoj gladijatorski kruh zaradjujem boreci se smrcu i bolesti. Borba Davida i Golijata, u kojoj Golijat nazalost pobjedjuje puno, puno cesce.
I cesto se pitam sto me drzi u svemu ovome? ..Pa, osjecaj nakon pobjede u nekoj od bitaka.
Jer davno je netko tamo negdje kazao kako onaj tko spasi jednog covjeka kao da je spasio cijeli svijet.
Post je objavljen 08.02.2008. u 04:42 sati.