Baš pišem Vjeki na msn da se previše tog izdešavalo da uopće pratim život mojih kolega, a kamoli da ga kronološki uspijem svrstati.
Susjeda mi je sociologica. Savjetovala mi je da, ako želim biti kao ona, pokušam provoditi neke debajlne testove vizavi svojih problema. Onda idem nekom izbrbljati ( velika greška, čini se ) i ta osoba, čisto iz razloga zabrinutosti, ide se savjetovati o meni s krivim ljudima. KRIVIM ljudima. Sada sam očajan u očima "e" razreda. To mi je jako žao. To nije tako trebalo biti. Ja sam, kao i obično, trebao ispasti odličan prijatelj kome svatko vjeruje.
***
Ja to nisam.
***
Ja sam daleko od toga. Danas je profesorica iz hrvatskog rekla nešto tipa da oni koji nisu kao mali dobivali pažnju da će taman sidu zaraditi za malo pažnje. Onda si ja razmislim - Može li ikak na ovom svijetu moguće bit da moji problemi s pažnjom ( uvijek želim pažnju od određenih ) dolaziti iz djetinjstva. Ja sam na to djetinjstvo bio iznimno ponosan. To se može i vidjeti iz mojih starijih postova. Nešto jedino lijepo, to je moje djetinjstvo. Danas me je i Mateja podsjetila na to. Kako smo mi svi, od malena, oduvijek bili do vrlo kasno vani ( mnogo kasnije nego svi drugi ) i da nam je, stvarno stvarno, bilo odlično. Meni je bilo super kad sam se sjetio toga. Ovog života bih se rado rješio za onaj. To iskreno kažem.
Sjećam se kada sam profurao s Monikom pa smo ostali vani na klupicama i crtali debele žene. Također se sjećam kada smo prekinuli, pa je Marko, sav sretan, profurao s njom. Sjećam se kako je Kristina uvijek pizdila na Moniku. Sjećam se Livijinih kariranih hlača, i one župe dok još nije bila skroz izgrađena, kada smo igrali skrivača na njoj. Sjećam se Kristininog medvjeda kad smo cijelu spužvu iz njega prosuli po cijeloj livadi! Sjećam se svih onih sklonki koje smo imali. Jebena nostalgija. Ahh.
Takav se život nikada neće ponoviti.
***
Ta me rečenica užasno raspizdila. Nikada neću ponoviti to iskustvo. A ja bih! Ja stvarno bih! Htio bih opet biti mali, da je poljubac u usta najglavniji trač, a šminka na curi nešto što smo svi uvijek tračali. Želim da baš nitko ne puši i da svi igramo skrivača. Danas svijet nije takav. Svi, koji smo takvi bili, sada smo netko deseti. Ovo više nema smisla. Život postaje težak. I Maja mi je sama danas rekla, i Mario, svi će me ostaviti kada ne treba. Jedino će pravi prijatelji ostati uz mene. Koji su takvi - Ja se stvarno pitam i ne znam - čemu uopće stvarati prijateljstva koja nemaju smisla...? I koja to prijateljstva nemaju smisla x_x!
Ja samo znam da ih ima malo. I dobro znam, ima mnogo osoba s kojima bih imao jedno istinsko prijateljstvo ( apeliram na devetu gimnaziju ugl... ), ako već nemam, u kvartu ih imam dosta, u bivšem razredu, u sadašnjem i "e" razredu, njih će 3% uz mene kad ću imati 24 i prosjačiti u frankopanskoj. Ja Vas sve molim ovim putem, ne budite tako zli! x)
Post je objavljen 07.02.2008. u 22:53 sati.