tako mi je trebala...
njezina ruka u mojoj
nasi koraci klize po kaldrmi
glava joj pociva na mom ramenu
gusta kosa svakomalo se zapletre o moje usne
u glavi se cudim kako sam vidio auto registracije kao i moj auto...
gledm kafice sve prolazi pored mene...
ja sam u svom filmu
u svom svijetu
u svom univerzumu , nacrtanom samo za dane bez oblaka i tuge
kapi kise na limu auta samo lagano klize i kaplju sa auta
stvarajuci onaj suhi dio ispod auta...
sklanjamo se u prvi kafic,
narucujem kavu s mlijekom i casom vode
smijem se , sutim citam novine...
pogled mi se svako malo gubi tamo gdje bi ti trebala sjediti...
smijem se...
vlati kose jos su na mom kaputu
a kave seispija polako polako...
necije ruke se sklapaju iza mene
dizem glavu poljbac me docekuje....
uzvracam nazad...
nadam se da se netrko nije zabunio...
neciji osmjeh mi jace od sunca razbistruje mracno popodne
sjeda do mene,
gledamo se u oci...
ispijamo kavu
"dugo nam je trebalo..." sapcem...
"al smo sad tu :) cujem kroz san....
da.. san...
kako cu s eprobuditi ujutro..
uzivam polako...
u mom snu...
netko je rekao... ako zivis svoj san nikad neces imati nocne more...
zato zelim zivjeti svoj san...
Post je objavljen 07.02.2008. u 22:30 sati.