Kad bih barem zauvijek otišao, posebno ljudeći neku drugu djevojku. Kad bih te gledala kako ju s posebnom pažnjom promatraš i makivaš joj kosu s lica, kako ti se oči sjaje kad joj dodirneš meku kožu, kako upijaš njezin miris, kako se tvoje usne spajaju s njezinima.. Shvatila bih i zauvijek se maknula istovremeno kureći stari, poluhrđavi kotao mržnje. Mrzila bih te iz dna duše, pokupila svu prašinu odande i digla najveću buru neostvarenih želja i neuzvraćenih emocija na tebe.. Podigla bih goleme kule i zidine, okovala srce u lance, bacila ga u tamnicu gdje se šeću podzemne životnjice i gdje neprestano padaju hladne kapi. Mržnja bi me hranila da budem jača sve dok naposlijetku ne bih shvatila kako više nije vrijedno, kako sam to trebala shvatiti još onog sunčanog dana dok ste se ljubili pored fontane.. Mržnja bi kad-tad izblijedila, pala u zaborav i nestala, baš kao i ti...
Tada bi to značilo da te ne volim više. Probudila bih se i to bi bilo to, onaj osjećaj olakšanja, bez brige i strepnje nad tobom, hoću li danas biti u stanju posvetiti ti se maksimalno. Probudila bih se i kako bi se sunce penjalo i silazilo s neba, shvaćala bih da me ni jedna situacija ili stvar više ne podjeća na tebe, ne bih se mogla sjetiti tvog broja i koju boju voliš.. Sva mjesta na kojima smo bili, odjednom bi bila samo mjesta i ništa više.. Kad nedefiniraš svoj odlazak i nestaneš bez traga, ostaviš malo srce puno čežnje, zar ne misliš tada na mene, kako mi je? Zar tvoja ljubav tako ishlapi poput otvorenog gaziranog soka? Zar tako lako ostavljaš biljku bez vode, sve dok jednom ne uvene? Zar nemaš nimalo suosjećanja da ljubiš i bodriš; od čega se sastoji tvoj svijet kad bez ljubavi možeš da živiš??