Duhovno – egzistencijalne krize!
hagioterapeut Mico Gasic 13. Prosinca 2005.
( Duhovne patnje )
“Odsutnost Boga u čovječijem srcu uzrok je modernih bolesti kao što su:
neuroza, psihoze, strahovi i depresije.” Prof. Balthasar Stählin
Svaka duhovna patnja nastaje kao posljedica otpada od Boga i transcedencije njegova duha, jer kada čovjeka napadne neko zlo ili mržnja on nastoji recipročno djelovati, uzvraćati zlom, mržnjom ili uvredama, nebi li se obranio od tog napada. Uvrijeđeni čovjek ne pomišlja na praštanje nego na osvetu, dakle na otpadanje od Boga. Međutim i sam biva zahvaćen zarazom mržnje,..., što stvara užasnu silu u tom čovjeku koja ga sve više udaljava od Boga, jer tamo gdje je grijeh tu nastaje destrukcija, strah pred Bogom, čovjek se osjeća gol, egzistencijalno pogođen u duhu, duši i tijelu. Naprimjer, ako nekoga veže požuda uz neko imanje, novac, zabave i slično, toj osobi postaje glavni životni smisao uživanje, svjetska slava, karijera itd. Dakle horizontalno napredovanje koje se snažno oslanja na svjetovno, materijalno – živi po zakonitostima ovoga svijeta, poprima mentalitet svijeta. Sveti Ivan kaže: ”Tko se prometne u prijatelja svijeta postaje Božjim neprijateljem”.
Disfunkciju, odnosno ranu koja koči, zadržava i onemogućuje normalno funkcioniranje cijelog čovječjeg organizma (kompletnog njegovog bića) – duhovnog i somatskog, stvarajući pri tome bol, tjeskobu, depresiju, muku, užas, strah, ... nazivamo bolešću. Čovjek je preko duha spojen s Bogom, pa ako na tom spoju nastaje lom, onda se na nj. području javlja bol, strah od pomanjkanja “života”, nesposobnosti primanja duha. Govor je dakle o duhovno-egzistencijalnim krizama – o duhovnim patnjama (bolestima). Duhovne bolesti su negativno djelovanje u duhovnim organima, aktivnost Zloga koji se suprostavlja životu i nastoji ga potisnuti. Usljed tog djelovanja dolazi do ugrožavanja normalnih funkcija duhovne strukture koja tada počinje producirati suprotno djelovanje, suprotne efekte, suprotno od onoga kako bi normalno činio - npr. duhovni sadržaj pravde čini nepravdu; života počinje stvarati smrt.
Čovjek koji je ugrožen zlim, požudom ili uvredom nije čovjek koji je mrtav u tom smislu da je jadan i ugrožen, kojega treba žaliti i pomoći mu, nego je i izuzetno opasan, sposoban producirati zlo, zavodljivost, ovisnosti i zle navike, mržnju, razaranje, ... nove uvrede. To je opasna stvarnost koja ugrožava i prijeti njemu i njegovoj okolini. Npr. ako je napadnuta čovjekova hrabrost tada na površinu isplovljava kukavičluk koji producira strah. Čovjek u strahu je spreman činiti svekolika zlodjela, činit će sve, ubijati ljude oko sebe kako bi se riješio svoga straha. Duhovna bolest je sila koja djeluje u dva pravca: agresivno tako što napada druge, nanosi im boli, patnje i uvrede muči ih i mrzi. Čovjeka muči svijest da je kriv što je tu u ovome svijetu, da je gurnut u njega; on nezna od kuda dolazi, radi čega je tu, što treba činiti i niz drugih egzistencijalnih pitanja. Te nejasnoće mogu često biti uzrokom agresivnosti, bjesnoća, psovanjima, osamama, napuštenosti itd. Iz svega toga proizilazi strah od bolesti, smrti,... kao egzistencijalna ugroženost, beznađe, očaj, poroci, ovisnosti, sotonizmi, sektaštvo,.... Zatim duhovna bolest djeluje i autoagresivno mučeći samoga sebe, tjerajući se u duboku depresiju pa čak i u suicid.
Duhovni bolesnik je čovjek odijeljen od svoje Zaštite, prepušten sam sebi, opkoljen zlom vidi samo ljude, njihovu snagu, postaje preplašen, bježi da ni sam nezna kuda, nesposoban vidjeti izlaz iz beznađa. On jasno pokazuje suprotan sadržaj od psihičkog bolesnika koji nema snage boriti se protiv nekoga ili nečega, duhovni bolesnik je uvijek zao - zločest, nema perspektive – budućnosti, stalno se bori protiv svijeta i dobra, prepušten samome sebi i zlim silama oko sebe, vezuje se za svjetovno, bez Boga – ne oslanja se na Boga, patnja je smisao njegovog života. On je mentalitet svijeta, svim silama nastoji u tom svijetu naći sve što mu treba – sigurnost, sreću, zadovoljstvo,..., on je dakle ovisan o dobrima svijeta.
Prvi i najteži oblik duhovne patnje nastaje tamo gdje se prekida čovjekov odnos; komunikacija s Bogom. Taj prekid, odnosno zatvaranje prema Duhu, stvara u čovjeku paniku, strah odnosno kataklizmičan pristup stvarnosti i istini. Duh ne može djelovati u duši, tamo gdje je grijeh ili neka povrijeđenost, osjećaj odbačenosti, ... nastaje stiskanje duše, odnosno nastaju bolesti duha. Duhovne patnje jednako treba liječiti kao i somatske i psihičke bolesti; odnosno međusobno se konzultirajući liječiti paralelno sve tri čovjekova područja.
Čovjek koji drži da je smrt kraj svemu, ne zna ili ne vjeruje da postoji nešto i poslije smrti, gubi pravi smisao svog življenja, a njegov organizam konzekventno funkcionira samo u traženju tog smisla. Međutim obično se dogodi da on samo luta po površini, ne prepoznavajući prave vrijednosti života, jednostavno nije sposobnan živjeti vrednote: pravednost, umjerenost, mudrost, čistoću, svetost, ... Sav smisao kod tih ljudi svodi se na bogatstvo, novac, slavu,... koji samo zavaravaju, a nikako ne oplemenjuju smisao. Čovjek i ne primjećuje kako postaje sredstvo tržišnih manipulacija potrošačkog društva, koje je naročito eksponentno u zemljama Zapada. Imati smisao znači imati kuda ići, a bezglavo stjecanje velikih materijalnih bogatstava, imanja i slave je u suprotnosti sa smislom, jer se time gubi prostor u kojem bi duh mogao djelovati.
Tamo gdje čovjek nije sposoban slobodno misliti, biti intelektualac, apstrahirati, stvarati pojmove, zapravo ići za Istinom, ako ne može biti slobodan za odluke i biti odgovoran razvija se osjećaj nesposobnosti, nemoći, odnosno bezvrijednosti u društvu. Posebno se ističe strah od poniženja i osjećaj, da radi svoje nesposobnosti, čovjek nije poželjan u društvu, da nema nikakav značaj i da nikome ne pripada. Pod utjecajem tih osjećaja u čovjeku slabi sposobnost komuniciranja sa drugim osobama i svakako se gubi povjerenje. Takva osoba pribjegava ogovaranju svih i svega. Nadalje slabi sposobnost komuniciranja s Bogom i sa sobom samim, on nije u stanju da sam sebi pogleda u lice, da proanalizira situaciju u kojoj se nalazi i da se prema njoj postavi odvažno, prihvaćajući stvarnost, sebe i druge takvima kakvi zbilja jesu. Obično se događa suprotno, događa se bježanje od stvarnosti, pribjegavanje alkoholizmu, drogi i drugim porocima.
Živjeti vrednote znači biti discipliniran, odlučan, pravedan, ponizan, častan, čestit i umjeren. Duhovno zdrav čovjek je prije svega onaj koji svoj život temelji na pozitivnim normama življenja, normama koje osvježavaju život da bi tako nadišao vlastitu smrt, ne mireći se time da je smrt kraj svemu. Međutim one osobe koje nisu sposobne živjeti vrednote radi bilo kojih drugih interesa, sapinju svoj duh, opiru se protiv savjesti, tako nastaju konflikti u različitim dijelovima njegova duha, jer po savjesti želi biti dobar, a nedostaje mu čvrsta odluka da na tome ustraje. Dakle nastaje konflikt savjesti i htijenja, intelekta i prohtijeva, nemoć da se ugasi ono što u savjesti peče, što rezultira neodgovrnošću, grižnjom savjesti, depresijama. 2
Post je objavljen 10.05.2012. u 16:09 sati.